Page 214 - Marko_Dekic_Pruzi_mi_ruku

Endre Dér

U bijeloj košulji

Fehér ingben

Sve do sada nisam mnogo mario da steknem prijatelje. Na pragu
starosti osjećam nedostatak dobroga prijatelja.
Živan bi mi zacijelo bio prijatelj da ne juri stalno; kada bih ga barem
ponekad mogao zaustaviti da porazgovaramo nekoliko navirućih
riječi.
Do sada ni ja nisam imao mnogo vremena za ćaskanje. Prije
mirovine sam bio radnik na ciglani te sam jurio i satirao se, trudeći
se da napunim trbušinu peći, pripremao glinu za opeku, potpirivao
vatru. Ponosio sam se snagom svojih ruku i bio sretan kada se
ispekao „kolač”: usijana crvena masa cigle ili šupljikast 25 cm širok,
24 cm visok uložak koji se ugrađuje u tavanicu.
To je uložak za izolaciju zvuka i topline, a koristi se i u naše
vrijeme u građevinarstvu, odlično dijeli obiteljska gnijezda jedno
od drugih; ako radio i magnetofon tutnji, ako je svađa u obitelji
šupljikast uložak tipa Bon, ne propušta glasove.
Nije čudo, dakle, što sam se tijekom desetljeća i sam zašutio; ja,
proizvođač lagane, cigle za izolaciju, nekako sam se i sam izolirao
od svojih bližnjih. Bit će to zbog ženine smrti.
Ali, trud bez prijatelja ne vrijedi ni pola lule duhana. Proizvodnja
tek onda ima smisla, ako ljude povezuje. Ne kažem i ja sam se
nekoliko puta izjašnjavao u interesu kolega u struci i doživio toplinu
osjećaja pripadnosti zajednici. Ali, i bolne udarce po glavi. Ne
toliko tjelesne već duševne, ukoliko bi moja pravica bila kažnjena.
Često su me optuživali da zato otvaram pljucu i lupetam, da bi
meni osobno bilo bolje, i prebacivali da sam gori od hrčka i da
uvijek tjeram vodu na svoj mlin.

214