Page 216 - Marko_Dekic_Pruzi_mi_ruku

kao mnogi obogaćeni povrtlari, već u malenoj, trošnoj, seljačkoj
kući, koja narušava sliku sela. Niska, skromna kućica s maleckim
prozorima, oprana okna, iza njih trošne zavjese.
„Kako li u njoj znaju živjeti toliko veselo i zadovoljno?” –
razmišljao sam u sebi... Protinica, Živanova žena, sušta duša,
sretno se osmjehuje svakome, prijazan joj je osmijeh, baš kao da su
bogataši, a ne poput nekadašnjih apostola – siromasi.
Kada bi Živan polazio u grad, žena mu daje lijepu, bijelu košulju.
Sjedobradi, zdepast pop, svakog jutra ubrzano korača ispred mene
i riješih, jednom kad ne bude trčao toliko, u povratku ću ga osloviti.
– Pope Živane, pristigla te sudbina, lice ti se uozbiljio, ali
osmijeh ti je živ u očima – rekao bih mu. – Kako možeš biti sretan
i zadovoljan?
– Jer sam svoju dušu izgradio poput katedrale – rekao bi, mislim
ja –, izgradio, da u nju primim sve bližnje svoje...
A ja bih na to samo klimnuo glavom jer se dobro sjećam da je
prije trideset godina, kada su naoružani partizani u uniformama
htjeli napasti selo, Živan je istrčao pred njih, tvrdim i uspravnim
koracima žurio i rekao: „Braćo, dosta smo patili, nemojte nam
otežavati muke, nemojte zapaliti selo, neka već najzad zavladavaju
razum i blaga srca! Vratite se nazad s mirom, mi u bratskoj slozi
želimo živjeti s Mađarima, Mađari se prema nama odnose uredno,
dali su nam posao, ognjište i poštuju nas... Dakle, neka bude kraj
apokaliptičkih vremena!”
A i toga se sjećam – baš kao da je jučer bilo – Mađari nisu morali
napustiti svoje domove jer se Živan obvezao da će za jednu noć
urediti, u prostorijama gostionice, vojnu bolnicu te je od kuće do
kuće sakupljao posteljinu spasivši mađarske seljačke obitelji od
iseljavanja iz svojih domova... Tako su pod mnogobrojnim ruskim
ranjenicima prosto stvorene slamnjače, a na njima ćebadi te se
ujutro moglo otpočeti s liječenjem jer su ljudi – Mađari i nemađari
– razumjeli: Živan svakome želi dobro.

216