Page 211 - Marko_Dekic_Pruzi_mi_ruku
P. 211

sami odabrali, a ti nikada nisi bila suglasna. To mi sad daje hrabrost
                             da ti oči u oči kažem istinu. – Na trenutak izgubi glas, ali se brzo
                             pribere i još glasnije nastavi. – Ti si uvijek gledala samo na diplomu
                             i položaj. Na imanje mnogo manje. Shvatila si da se sa imanjem
                             više ne može, uzaludno je o tome razmišljati. Drugačiji vjetrovi
                             pušu. Ali, na žalost, sve do današnjeg dana nisi uvidjela da se treba
                             pouzdati u ljude. Još i onda ako su u pitanju tvoja djeca. Ni u mene
                             se ne pouzdaš. No trebam ti reći da već nisam dojenče koje ne zna
                             s kim se smije zabavljati i tko je onaj koji mi zaslužuje ruku... U tim
                             stvarima želim sama odlučiti. Još i onda ako pogriješim. U to neka
                             se nitko ne miješa, ni ti...
                                Marika je osjetila da se zaletjela.
                                Zajecala je i odjurila u svoju sobu. Vrata je zaključala. Sada
                             nikoga ne bi mogla podnijeti pored sebe. Još ni Petra. Svaki njen
                             živac je podrhtavao. Strah je veliki gospodar. Pojavio se. Nezvano.
                             U tihoj sobi odjednom nastade užasna galama. Tutnjalo je. Udaralo
                             o prozore i vrata. Marika ni oči nije smjela otvoriti. Uplakane oči
                             je zagnjurila u kitnjasto jastuče. Misli su joj se rojile: što će sada
                             biti, poslije ovih strahovitih minuta, ili poslije nekoliko sati? Nije
                             osjećala vrijeme. Znala je dobro da joj majka nikada neće oprostiti.
                             Za nju je tolika uvreda nepodnošljiva. Odjednom pomisli na Petra.
                             On je jedini kome može pobjeći.
                                Zgrabi  svoj crveni džemper i potrči na ulicu. Pogleda na sat.
                             Sjeti se da je Petar u ovo vrijeme još u krčmi. Skoči na bicikl i
                             pojuri kroz tamne ulice. Činilo joj se kao da joj netko neprestano
                             dašće za vratom... Kao da je proganjaju. I džemper joj je postao
                             mokar. Nije se smjela okrenuti.
                                Malo se ohrabrila kada je ugledala u daljini svjetlucanje prozora
                             krčme. Bila je sva sretna kad je stigla. Po njenom uplakanom licu
                             je padala svjetlost. Sad je obuze neko gađenje. Po podu trošnom do
                             zemlje lokve piva. Kaljavih nogu, gosti u papučama neumorno su
                             gazili po toj prljavštini. Ona tu neće ući. Gdje može biti Petar? Nije


                                                                                       211
   206   207   208   209   210   211   212   213   214   215   216