Page 208 - Marko_Dekic_Pruzi_mi_ruku

Pođimo zajedno u neko udaljeno selo, ili grad, i počnimo nov
život. Pedagoge rado primaju. Svugdje. Tim prije ako je skroman.
Zadovoljan podstanarstvom...
– Marika, vrlo dobro znaš da majku ne mogu ostaviti. Otac mi
je pri kraju. Odbrojeni su mu dani. Rak mokraćeg mjehura. Smrt
je sigurna, samo vrijeme nije. Ne mogu ih napustiti samo zato da
ja budem sretan. Uostalom, o tome smo već razgovarali. Uvijek si
me shvatila.
– Sve ima svojih granica – planula je Marika. – A na ljude i ne
misliš? To što sam u zadnje vrijeme preživjela ne može se dalje
izdržati.
– Znam, znam, ali što ja mogu? Pa, neka bude, pokušat ću u
jednom bijednom podstanarstvu...
Podstanarstvo je spomenuo samo zbog toga da bi dokrajčio
bezizgledan razgovor. Možda će to smiriti uzbuđenu djevojku
koja je obgrljenih koljena, glavu duboko pognuvši poput goluba
bila šćućurena na dušeku. Gušio ju je plač. Osjećala je da se nisu
pomakli s mrtve točke. Ali možda ono, podstanarstvo. Možda će
uspjeti...
Na malenoj drvenoj alpskoj kućici ponovno je škljocnula brava.
Kasnije ležeći na leđima, veslajući rukama, Marika je plivala
prema sredini jezera. Sklopljenih očiju ponovno je doživljavala
one žarke, vatrene trenutke koji su uvijek uzburkali njezine iskrene
osjećaje prema Petru.
Ljetni povjetarac je rastjerao paperjaste oblačiće. Okolicu jezera
opet su protkale zlataste sunčeve zrake. Iznad jezera zelenkastožute
pučine ravne kao zrcalo, idiličnu tišinu i spokojstvo samo je katkad
poremetio blagi šum lastavičjih krila.
Poslije podne oko četiri sata, nakon neizostavnog popodnevnog
počinka, pojavila se Marikina majka. Njena svakodnevna,
najomiljenija zabava je bila duga šetnja i kupanje u blagoj vodi
jezera.

208