Page 204 - Marko_Dekic_Pruzi_mi_ruku

u svojim vinogradima, podrumskim rupama, pri stoljetnim
strepnjama, diljem planinskih valova klicali naskoro zaboravljene
pjesme životnih radosti. Zar se ovdje može govoriti o smrti?
Njihovu životnu snagu i vječito dobru volju sačuvali su i u sebe
upili ovi brežuljci, potoci: glazbeni Gajdač, mađarski „Dudaló”,
hrleći Padač, vodopadni Barić, skakutavi Skoko. Sve, sve blisko-
daleka skamenjena imena, koja ovaj najmiliji Donji dol, dragi im
„Alsóvölgy”, s neraskidivim riječima njihova blagozvučna jezika
grle poput od pjesme opletenoga vijenca.
O slavodobitnom životu ovdje svjedoči prošlost, sadašnjost, sve.
Trajno djelo, marni života slavi brijeg i potok: iz ničega otkana
zlatnozelena vlakna saga na brijeg narisanih ušorenih redova
vinograda, starodrevni tijeskovi što skrivaju, uzbijaju potok, oku
ugodan niz veselih ljetnikovaca okruženih malim vrtovima, koji
nadmeno koketiraju…
Ipak, za mene je radost patinasta mala klijet „Kedves” skrivena
među cedrovima, orasima, borovima, ali koja čuva obilje veselja,
sreće. I u suludoj jurnjavi autobusa, na trenutak na njoj se obasja
s velikim obojenim slovima na začelju tetovirana čarobna
propovijed: „Vita brevis-Ars longa.” Odnosno: život je (odista)
kratak, ali stvaranje je (možda) vječno.
Evo, dakle, odgovora na izazov, protiv smrti utjeha jedina.
„Kedves” je talisman. Jedna prasrodnička duša, jedan prkosno
bohemski, veoma mudar prijatelj mi je odgovorio na farizejsku
frazu. Da, na žalost, istina je. Život je kratak, ljepota, sjaj i vedrina
proći će, i mnogo puta nam se beznadno čini oko nas ljudska čežnja
za vječnošću. Ali, usprkos tomu, ne plašimo se smrti i osobito ne
nju rišemo pred sebe.
Znamo, osjećamo i u kamen, zid, papir urezujemo: Priroda
i svjetlost, stvaranje i ljepota trajniji su od sićušnoga nam života,
nadmašuju život i smrt, u svojem tijeku ipak su samo vječni. „Vita
bervis-Ars longa!”.

204