Page 205 - Marko_Dekic_Pruzi_mi_ruku

To šumi neprestano nestašni potočić, to oglašuju planine, na
ovo podučava uvijek obnavljajuća metamorfoza doline, vječito
čudo prirode i ova mravlje marljiva krasna ljudska vreva: himna
života koja se ostvaruje ko Ilira, Rimljana, Slavena i Mađara, kod
bezimenih naroda i ljudi.
Dakle, prihvaćam to, a ne smrt. Ljepota, smisao rada jest život,
a život je stvaranje i rad. Konačno, kao vječno obnavljajući izvor
života, pobjeđuju ljepota, istinitost i radost.
Zato smijem reći i vjerujem: zajedno sa žuborećim potocima,
s dragom Deindelskom dolinom, s njezinim uvijek novoizgrađenim
kućama i cvjetnim vrtovima, malim ljudima i sa svugdje nazočnim
Čovjekom, danas već i od Jakabheđskih ruina, sa svojim glomaznim
od armiranog betona sazdanim TV-tornjem (Mons ferruse) koji
nadvisuje i razvaline starodrevnoga pavlinskog samostana, te
koji svojim čeličnim križem maše širokoj okolici i gromoglasno
poručuje, preko svačega je ipak istina: koji smo živjeli i koji živimo,
već nikada više posve nećemo umrijeti. Non omnis moriar… Svi
skupa shvatite: ljudi i planine, vode i eteri, sfere i galaksija! Non
omnis moriar… Toliko želja i ljepota, toliko djelovanja, radosti,
znanja i boli ne može iščeznuti! Priroda, prošlost i dalje žive
u Nama, nas će sve svjesnije i sve bogatije u svojoj materici nositi
Budućnost i Beskonačnost. Vrtnja Kruženja je vječna. Čovjek je
više od Samoga sebe!

*

To sam konačno shvatio ovdje, u dragoj deindolskoj dolini.

205