Page 202 - Marko_Dekic_Pruzi_mi_ruku

Jerko Balatinac

Čovjek se ne smije uništiti!

Az ember el nem pusztulhat – Non omnis moriar!

Među romantičnim dolinama, predjelima Mečeka, za mene je
najljepši Deindol. I po drugima sam već mnogo lutao – znam da
su i oni lijepi – nekima možda više znače, ali mene ova dolina
privlači, ona mi je prirasla k srcu. Možda što se gotovo neprimjetno
stidljivo krije iza starinskih kuća Sigetske carine i Racke varoši, i što
svoje ljepote i čuda otkriva postupno, samo svojim prijateljima. Ili
me možda mami desno-lijevo krivudajući, romoreći potočić (čari
vode, njezine kozmičke privlačnosti, istinskog najbližeg praroda,
svojih stanica, nikada se osloboditi ne mogu).
Možda to čini njegova neizmjerno bogata povijesna paleta, njegova
atmosfera što podsjeća na mediteransko-južnoslavenski tempera-
ment – to osjećam svojim biološko-čulnim porama. Ne znam tko
razumije vezivanje s ovim raznobojnim bogatstvom... volim ga.
Prije nekoliko godina još je stari Nepomuki – od stoljetnog
stražarenja skamenjeni kip – na mostu čuvao ulaz u dolinu, u staru
Racku varoš. Zbog uređivanja grada i putova jedne noći su ga
odnijeli – umirovljen je. Imao je – priznajmo – samo značenje
stoljetne tradicije i vjernosti, a ne umjetničke vrijednosti.
I već s prvim proljećem nadošla je poplava – kazivala je odlučno
svakom prolazniku starica s ugla, osoba arhaičnog, izboranog lica,
i pritom prijeteći klimala glavom potvrđujući svoju istinu.
- Ni tako ne bi povjerovala da je tok ionako bezopasnog potoka
prepriječen s građevinskim materijalima, pa je on zbog toga naglo
nabujao. Ali, tko bi mogao znati istinu? I na kraju, tko je čemu uzrok.
Stupivši kroz kapiju doline, zdesna se pred nama naglo otvara
Makarovo brdo... s tisućljetnim prstenjem ilirskih zemljanih utvrda,

202