Page 203 - Marko_Dekic_Pruzi_mi_ruku

sa svojim tajnama, u pribočju pak s carstvom bivšega biskupskog
stoljetnog vinograda i klijeti, obgrljenog također zidinama.
Pokraj puta – kontrasta radi – na zidu davnašnje, nekada zacijelo
Bacchusu posvećenom ljetnikovcu, ponižavajuća, na zemlju
padnuta freska Krista. Ispod nje bezazleno upozorenje, ovamo
ne pristojeće neobične fraze koja kraj vinskog mora propovijeda:
Homo Memento Mori! Čovječe, pomisli na svoju smrt!
Na vrhu Kalvarije odnosno u crkvama što odišu tamjanom, to
može zvučiti dobro, može biti umjetnički, još i za nevjernike je na
mjestu, može izražavati opominjuću mudrost. Ali, ovdje, gdje sve
o vječitom kruženju, beskrajnom opstanku veselo šumi, zašto? Tu,
gdje potok brbljavo, u svome radosnom opstanku trči čas s lijeve,
čas s desne strane puta, pa iznova nepromišljeno, samozaboravno
produžuje slijeva, zašto? Na obalama mu drevni ritovi i vrtovi,
tamnozelene šume, rascvjetani vinogradi, bujno grmlje, patinasti
podrumi, vijenac hvalisavih novih kuća, neprekidno odgrmljava
snagu života i prelijepe mu boje: pobjedničko kontrapunktno
upozorenje neobične fraze? Ne, ovdje se nijekanje života varljivo
odricanje ne može prihvatiti. Ta ovdje, pa i nasuprot Makaru, na
udaljenom Jakabovom brdu, sa svojim utvrdama, u prstenasto
oblikovanim grobnim humcima, Iliri su sanjati sjeli vječnost za
sebe, a razmaženi, gordi Rimljani su s dobrom voljom, stoljećima
amo-tamo zasmetavali, baš kao da bi prebivali u gajevima Latiuma.
Gdje kao da bi se još i danas u popodnevnoj bujici gizdali
izvidnici Avari napajajući svoje konje, kao da bi im blistalo čak
i izdansko zlato. Gdje su u veseo lov tumarali od vina pohotljivi
srednjovjekovni biskupski velikaši Pečuha, gdje je i naš dragi Janus
očaran ljupkošću ove doline žudio za dalekim ferarskim zemnim
rajem, i s vječnom nostalgijom tragao za svojim milo-nestašnim
talijanskim Muzama... U čijem je Ürögu u grčevitoj strepnji od
turskoga polumjeseca svoj život skrivao siromašan mađarski kmet,
i gdje su s dalmatinskog juga ponovno amo pritiješteni Slaveni,

203