Page 200 - Marko_Dekic_Pruzi_mi_ruku

kuću u Skali. Pokraj kuće su zdenac i masline koji poput pograničnih
utvrda pružaju otpor osušenoj zemlji. Ništa drugo. Okruženo
dječjim glasovima koji se oglašuju u jednom drugom životu, na
jednom drugom jeziku. Istovjetni ukrasi: zdenac, maslina i kamen
koji se polako približava zemlji, baš kako polako teče dan.
Strepnja je jedan vlak bez vožnje čija se krajnja postaja ipak
približava. S prozora joj se ne vidi stvarnost, samo grude koje se
naziru u jednom snu.
Za pečenje kruha treba vremena, bakici Polinexi popunjava cijeli
dan. Samo poslije zamračenja razmišlja dokraja o vremenu: tada
sjeda pokraj Aktora, prije spavanja mu govori, ali prije nego što bi i
sama legla, u riječi pretače svoj život.
„Ratovi, rušilaštvo, bježanje.”
Jedan dio svoga djetinjstva je Aktor proveo kod nje u daščari,
na kraju onoga dvorišta u kojem se gledajući prema ulici, nalazila
radionica za štavljenje koža, gdje je radio kao kalfa. Pokatkad bi jedan
poštar donosio pismo bakici Polinexi. Nitko drugi nije očekivao
pismo. Još ni ozloglašeni štavljač koža, nasmijani, uvijek podnapiti
Lambis Gemistos.
Jednoga dana, na crvenom biciklu nade, poštar nije se dašćući
pentranjio na strmome putu: bakica Polenixa je otišla u Ameriku.
Aktor je još i u blaženim zimskim danima sišao na kej, uvijek
istim putnim pravcem. S prvoga kata najljepše klasicističke zgrade
grada, vazda se mogla čuti ista glazba glasovira. U svojoj dvanaestoj
prvi put je vidio na koncertu jednu veoma mršavu djevojčicu
s plavim nesvijetlim očima. Prilikom drugoga susretanja oslovio ju
je kod priobalne crkve. Zatim su se često sastajali. Nasuprot društva
prisiljene borbe, ljubav postaje sve jača. Da bi uzmogao stati na noge,
Aktor u tome društvu odluči da će otvoriti svoju radionicu. Lice
Lambisa Gemistosa na tu vijest postaje mrko, ali to nije obeshrabrilo
u odluci nekadašnje derište. Lavrendis Testartidis, otac Aktorove
prijateljice Kleione, poručio mu je da djevojčicu zaboravi.

200