Page 196 - Marko_Dekic_Pruzi_mi_ruku
P. 196
Attila József
Judita
Judit
Jesen kominje stabla, studeni veće
sat je loženja.
Pećicu sama drljančiš dolje,
nosiš je baš kao za negdanja
hladna vremena, tada te još draga
grlio nisam,
kada se nisam prepirao nit osjećao
da sa tobom nisam.
Duga noć je mutavija, veći i strašniji
svijet je postao.
Kad krpiš, zajednički nam „guber” skrpiti ne možeš
kad se već raspao.
Kad zvijezde među opustjelim granama plamte,
Maštaš li još? Spi
I ja spavam. Šćućuri se
I na mene se ne ljuti!
196
