Page 201 - Marko_Dekic_Pruzi_mi_ruku

Kuće koje su svojim otrcanim krovovima skrivale ljudske živote –
a vrijeme je poput lave proteklo nad njima – sličile su na dekoraciju
od papira jednog beskrajnog kazališnog komada. Poslije potresa
čuveni pisac posjetio je grad te iz one krasne knjižare – od njega
već naviklom, milom tonalitetu, duhovitošću – izvijestio: „ne plašite
se, potres je isto takav baš kao udaranje morskih valova na jednom
velikom brodu.” Bila je to primjedba koja je na lice nekošnjega
moćnog tvorničkog industrijalaca iziskalo zadnji varljivi osmijeh.
Njegov mlin je nakon potresa postao kamenje. I pošto mu se život
temeljio na novcu, njegovim gubljenjem naglo je onemoćio. Nešto
kasnije se pridodao odnosu svoje kćerke s Aktorom.
Život je od Aktora stvorio racionalista, bez ikakvog osjećaja
i fantazije sagradio je kuću oblikovanu s jednakim prozorima
i ulaznim vratima. Nedjeljnim danima, kada bi Kleio po cijeli dan
svirala na glasoviru, Aktor Paratikos – već časno uvažen kožar
i trgovac – u društvu gradskog Kruga planinara, polazio bi na
izlet. Nakon planinarenja bi na jednu igru šaha posjećivao klub.
Jedno vrijeme – što nije ustrajalo – imao je odnose s jednom
glumicom. U bilo koje vrijeme je stizao doma, jelo ga je očekivalo,
servirano. Nisu mnogo govorili. Roditelji Kleio su rano preminuli.
Ona nije imala prijatelje. Jednoga dana se Kleio, na posteljnom
baldahinu objesila.
Nešto više od mjesec dana kasnije, Aktor je prodao kuću i sagradio
isto takvu drugu. Prestao je igranjem šaha i planinarenjem, a po-
tom je kupio jedno zemljište, posadio masline, onakve baš kao što
su nekadašnje bile u obitelji, u Skali. Masline koje se bore protiv
suše tako jake, baš kao jedna utvrda. Nedjeljama je ustajao kasno,
a iz noćnog ormarića bi vadio jedan okvir u kojem se nalazio
samo jedan bijeli papir, bez slike i pokušavao prizivati scenu
s odlazećim brodom.
Zaborav prvo pokrije slabo sjećanje starog odraza u zrcalu
nerazgovjetnosti, a potom i vid tvojih očiju.

201