Page 199 - Marko_Dekic_Pruzi_mi_ruku

Nakis Skordilis

Zaborav

Feledés

Ispred beskrajnog i pustog morskoobalnog sunčevog zalaska
u jednom nepoznatom gradu, kada se ljudi od jednog nekog
nerazjašnjivog razloga zaključavaju u svoja kućišta, valjda ta
nagla odluka proizlazi ustopicom zaborava, prema kojem se svaki
zaključava kao da bi očekivao neku napast, kao što je kovitlac koji
se polako, romoreći uzburka, baš kao i šaputanje, ali naglo, živote
zahtijeva. Glatko lice zaborava.
Aktor Peratikos siđe na obalu u šetnju, nadajući se da će se uz
moguće što kraće vrijeme sresti s mnoštvom sadašnjosti. Već
je sredovječan: majstor stezničar, koji udovoljava narudžbama
zahtjevnih žena i zgotovljava i školske torbe. Time zarađuje svoj
svagdašnji. Jedino posredno vremensko zabavljanje mu je šah.
Dugo godina se bavi s nejasnostima životnih sjećanja. Bio je
veoma nejačak kada je Nju zadnji put vidio. Nakon onoga događaja
koji mu je uslijedio oko osme ili devete godine – određivanje točnog
vremena je bezrazložno – za njega je otpočeo jedan drugi život.
Pristigao je u dotada nepoznatu luku, s jednom tegobnom oskudicom
u sjećanju s kojom mu je stvar zaborava bilo jedno daleko putovanje
sa ženama i djecom. Glasovi koji su šturoslovno pokrivali tišinu.
Svjedoci mogućih izražaja. Ni imena ni milosti.

Vojni oficir ga je poduže zagledavao. „Ti si prvi?” – naglo ga upita.
„Da.”- prateće derište. „Onda će te Petrikos prozvati vitezom.”
Isto nije objasnio.
Nakon dvadeset-trideset i pet godina, na skupu Smirnijaca saznao
je svoj stvaran identitet, ali već nije mijenjao svoje postojeće ime. Jest
da je s drugom skitao kao svjetski putnik, potražio bi svoju rodnu

199