Page 193 - Marko_Dekic_Pruzi_mi_ruku

Presveti Otac, Papa, posvećuje.
I narodi raznijeh poredaka i staleža,
Pitaju, zašto je trebalo i rad’ čega.
Što nije – kako je traženo – propala?
Zašto nije svoj kraj u tišini dočekala?
Zašto, zar, što se je nebo razvalilo,
Što je jedan narod izreko: „Dost je bilo.”

Ne shvaća to, mnoštvo ljudskog stvora,
Što je tu nabujalo poput mora?
Zašto su poredci svjetski uzdrhtali?
Narod jedan je kliknuo. Zatim se tišina ustali.
Što se zbilo, sad mnogi zapitkuju?
Tko li je tu sačinio zakon od mesa i kostiju?
I pitaju, sve više njih je što zapitkuju,
Mucavo, jer konačno, ne razumiju –
Oni, koji su je naslijeđem stekli u dar;
Zar je Sloboda toliko vrijednosna stvar?…

Anđele, sa nebesa, ponesi vijest,
Krv je uvijek novog života nagovijest.
Našli su se oni više puta veće,
Pastirče, magare i djetešce –
Kada je kraj jasala na prostrtoj slami bio,
Kada je Život, živo pomladio.
To Čudo jošte i sad oni paze,
Sa svojim daškom čuvajući straže,
Jer Zvijezda gori, zore rud već bljeska,
Reci im –
anđele, sa nebesa.

193