Page 192 - Marko_Dekic_Pruzi_mi_ruku

A mnogo njih se sada stalo krstiti u čelo.
Narodi kontinenata gledaju, promatraju.
Jedni shvaćaju, drugi ne shvaćaju.
Za mnoge je premnogo, glavama klimaju,
Mole se ili zgražavaju,
Jer stablima ne vise šećeroni, već drugo šta:
Krist naroda, Mađarska.

I prođe mnoštvo ljudi ispred nje:
Vojnik, koji ju je zario u srce,
Farizej, koji ju je prodao,
I koji ju je tri puta porekao.
U činiji je ruke s njome oprao,
Za trideset je zlatnika prodavao,
I dok ju je šibao, kaljao, grdio,
Tijelo i krvcu je njemu ispijao –
Sad stoji i bleji, mnoštvo ljudi,
Al progovorit Njojzi, nitko se ne usudi.

Jer Ona već ne slovi, nit optužuje,
Već kao Krist sa križa osmatra.
Neobično je to drvce božićno,
Đavo ili anđeo ga je donio –
Oni, koji mu na ogrtač ždrijeb bacaju,
Što čine, ni sami ne znaju,
Samo zamjeraju, cvile, sumnjaju,
Ove noći tajnu.
Jer ovaj Božić naročite neobičnosti ima,
Sad mađarski narod visi na stablima.
I cijeli svijet zbori o čudotvornosti,
Popovi blebeću o hrabrosti.
Državnik je pak pokapa,

192