Page 207 - Marko_Dekic_Pruzi_mi_ruku

– Što znači ta šutnja? Nešto se valjda dogodilo? Sigurno opet
tvoja majka! Kakve ti je gluposti ovoga puta strpala u glavu? Znam
što misli o meni. Razveden sam, imam dijete, što bih tražio od
uzora poštenja, od Marike Pákozdieve?! Bolje bi bilo da se izgubim,
da se kačim za takva kola koja će povesti i moje prljavštine... Ali
gdje ima takvih? Prvi brak mi je dojadio. Tko jednom opeče usta
taj kasnije opreznije uzima zalogaje... Valjda drugi ne bi tako činio?
Buljio je u Mariku s pitanjem na licu. Uplašio se svoje smjelosti.
Zapravo, ove škakljive stvari i nije joj htio skresati u lice. Ali nekako
mu se otrglo.
Naslućivao je da od toga može biti i nevolje. Marika se osjećala
kao mimoza. Nastavio je drugim tonom, da je umiri. Nadnio se
nad nju i tiho joj šaputao:
– Znaš da nemamo stan.
Marika je drhtala od srdžbe i od straha. Sad će mu reći sve što
joj na srcu leži. Pogledom je skoro probola njegovo žilavo tijelo.
– Ti stalno gledaš samo svoje interese. Briga me za tebe. Neću
tako dalje. Ili ćeš me uzeti za ženu, ili idi do vraga! Valjda i ja imam
prava gledati na svoju čast! Nadam se, ne misliš da ću nastaviti ovu
besmislicu. Vjerojatno si mislio da ćeš godinama moći kod mene
zadovoljavati svoju muškost. Možeš šaputati o žarkoj ljubavi. A što
dalje? Ustuknut ćeš. A ja ću ostati sama u onoj beznadnoj nadi da
ćeš me jednom ipak uzeti. Ne, ovo ne ide tako dalje! Voljela bih
konačno saznati koje su ti prave namjere. Tvoja hrabrost, izgleda
dopire samo do obale jezera.
Ravnodušnim izrazom po licu, Petar se počeo oblačiti.
Međuvremeno ugasio se i posljednji plamen Marikine sdržbe.
Vidjevši Petrovo opremanje, ustukne. Što onda ako se sad sprema
da zauvijek ode? Skoči i uhvati ga za vlažnu ruku.
– Znam da ni tebi nije lako. Ali vjeruj, nešto treba uraditi. Kod
vas ne možemo stanovati. U našu kuću takav jedan ženskar ne
smije ući. Sveti hram bi se srušio. Ali postoji i treća mogućnost.

207