Page 212 - Marko_Dekic_Pruzi_mi_ruku

ga vidjela iza šanka, možda od gužve. Bolje će sačekati zatvaranje.
Ali kako? Sama žena, noću? Nema gnusnijeg od pijanog čovjeka.
Svakog izaziva. Grube riječi su poput varnica oblijetale nepozvanog
ženskog stvorenja.
Skoro da je već krenula, kad se u vratima odjednom pojavi
Petar, u ruci s praznim, musavim pivskim kriglama iz kojih je žuta
tekućina sa dna kapala u lokve na podu.
– Otkud ti ovdje? Marika Pákozdieva u ovo vrijeme već davno
treba da je u postelji – sprdao se Petar. Marika je drhtala, a po
njenom blijedom licu bilo je nečeg zloslutnog.
Grčevito je stezala ručku bicikla oslanjajući se na nju. Jedina
sigurna točka u njezinom životu...
– Svakako moramo razgovarati. Jako je hitno. Pobjegla sam od
kuće. Možda se nikada neću moći vratiti.
– Zašto, što se dogodilo? Opet tvoja majka?
– Vidi, to je moja stvar... Što ti trebam reći, odnosi se jedino na
nas.
Petrovo lice se smjesta pocrvenjelo kao zrele rajčice. Da Mari-
ka ne primijeti njegovu zbunjenost, okrene leđa prema svjetlu. Nije
znao što da misli. Možda... Možda se dogodilo ipak ono čega se
uvijek bojao kada se na obali jezera opraštao od Marike? To bi bilo
užasno. Njezine riječi su mu još uvijek odzvanjale u ušima. Ako
postane trudna, neće abortirati. Isuse bože! Odmah ću joj reći da
ću je tek u tom slučaju ženiti ako se oslobodi od... To će valjda
pomoći.
– Čekaj, odmah ću napraviti fajerunt, a poslije ćemo o svemu
razgovarati.
Nakon pola sata stajali su iza spuštene rolete. Marika se naslonila
na prljavi šank. Odjeća joj se prokvasila.
– Imam izvrsnog liječnika, poznanika. Znaš, već sam ti govorio
o njemu – prekine mučnu tišinu Petar. – Ako mu kažem, sve će
diskretno srediti. Doma. Ima i auto. Trebaš razumjeti, sada se

212