Page 213 - Marko_Dekic_Pruzi_mi_ruku

ne mogu ženiti. I sama dobro znaš da nemamo gdje stanovati...
S djetetom ne možemo ići u podstanarstvo.
Petrove odmjerene riječi padale su na Marikino uzdrhtalo tijelo
kao ljetna tuča na zrelu pšenicu.
Petar je zašutio. Zbunio se. Možda je Marika došla zbog nečeg
drugog, pomisli. On tu trabunja valjda potpune gluposti. Zamršene
misli rojile su mu se jedna za drugom u glavi. Zujale su poput pčela
na rascvjetanom bagremu.
Zašto ona napokon već ne prozbori nešto? Ta došla je da kaže
sve. Što joj se desilo? Zna da je volim...
– Marika! Marika! – pokušavao je. – Volim Te, jako.
Djevojka je i nadalje zabezeknuto šutjela.
Petar joj pristupi i ispruži ukočene ruke. Svoje debele, ukvašene
prste oplete oko Marikine ledene ruke.
Djevojka se naježi. Osjećala je da je visoki čovjek prilijepljen uz
nju – nemilosrdni stranac. Skupivši svu svoju snagu oslobodi se
snažnih ruku. Naglim pokretom je podigla roletu i za tren je sjela
na bicikl.
Petar je skamenjen stajao na pragu. Nije mogao shvatiti što se to
zbiva. Crvena lampica već udaljenog bicikla još jednom je sijevnula
u svjetlu krčme. Muškarac, sav uzdrhtan, pojuri. Ništa ne mareći,
počeo je vikati.
– Marika! Marika! Ma... ri... ka... Čekaj me! Ništa mi nisi rekla!
Vo... lim... Te...
Neosvijetljeni bicikl je za nekoliko trenutaka nestao u nepomičnoj
tami dalekih ulica.

Marikin crveni bicikl je nađen sutradan na dvotračnoj željez-
ničkoj stanici susjednog sela.

213