Page 218 - Marko_Dekic_Pruzi_mi_ruku

Michal Hrivnák

Kakvog li završetka!

Aky to koniec!

– Gle’, pojavio se gospodin Suvorak! – dživdžali su i vrapci leteći
lijepim proljetnim nebom iznad svježe uzoranih oranica.
– I kako je samo elegantan! – govorili su ostali. – Kako mu
samo lepršaju moderne široke nogavice hlača! Njegovom ogrtaču
sa svjetlucavim gumbima nema para, ne govoreći o crnom šeširu
širokog oboda.
Tako se predstavio gospodin Šuvorak. Njegov je ugled bio
možda još više naglašen time da je bio izvanredno marljiv. Bilo da
je pripeklo ili padalo, puhalo – danju-noću vršio je svoju dužnost.
A k tome mu je još i pogled bio strog, nije popuštao ni za minut...
– Bolje ga je obići – svi su govorili s ne malom strepnjom.
No, vidite, gospodin Šuvorak je na svome mjestu. Stvarno se
izdiže u svojoj okolini. Njegova ozbiljnost i ustrajnost u svakome
je pobuđivala neko bezuvjetno poštovanje i poslušnost. Dovoljno
je bilo da samo mahne rukom i da se odmah primijeti krivac.
Njegova upozorenja su zbog toga svi strogo priznavali.
Ali, vrijeme je prolazilo. Proljeće je ocvjetalo, a i plodovi
su sazreli pod ljetnim sunčevim zracima. Stiže i jesen. Polja su
opustjela. I počela su šaputanja.
– Ovaj gospodin Šuvorak nema ni vlastitog glasa, a i šapat mu
je lažan. Riječi su mu bez značenja, odzvanjaju kao prazno bure!
– Zar ne vidite da uvijek tapka u jednom mjestu, ne može se ni
pomaći, a naginje se samo u smjeru vjetra. Nema taj ni kičme, sa-
vija se kao majmun na uzici...
– Boga mu! – govorkali su oni oštrooki – taj ni pod šeširom
nema ništa!

218