Page 215 - Marko_Dekic_Pruzi_mi_ruku

Sada, kada sam u mirovini sve me to ne tišti, smirio sam se,
postao sam mudar, pazim na svoju preostalu snagu. Istina, vid mi
je oslabio, ali ipak mnogo dalje vidim nego u mladosti i još bih se
uistinu volio oduševljavati plemenitim djelima, jednom riječju, da
bih – prije nego li mi iznad glave zašumi kosa – mogao osjetiti, da
mi se život rascvjetao poput cvijeća koje pod starost i sam iz pasije
uzgajam.
A da bi mi se život rascvjetao potreban mi je i prijatelj. Drug.
Pravi.
Na primjer, pop Živan. Ali kako da ga zaustavim kada svako
jutro u svome lepršavom ogrtaču juri na autobus jer ga čeka posao u
segedinskoj srpskoj crkvi, koja se nalazi iza Zavjetne, da strancima
koji posjećuju grad stručno predstavi krasno crkveno blago i veliki
broj ikona. Osim njega teško da bi itko drugi mogao to uraditi.
A uvjeren sam da bismo imali o čemu govoriti. Osim svoga zanata
i ja se razumijem u nešto. Koliko je njegovo znanje o ikonama,
toliko je i moje o oružju. Baš kako moja narav nalaže: tijekom
zime prebivam na tremu, i ukoliko me – naročito ako je promjena
vremena –, iznenadi neugodno stezanje oko srca, došunjam se
do obora, u svoj arsenal oružja te laštim i sjajim sablje i pištolje,
kojima, hvala Bogu, već nitko ne barata.
E, pa – to je moje znanje.
Znanje? Koje ne koristi ni psu, ponešto meni. Trebalo je naučiti
koje oružje kojem dobu pripada, osim toga, oružja služe i za
ukrašavanje. Što više, pred mirovinom sam kupio komad zemlje
i istesao četiri turska jatagana od drveta, obojio ih, i sada sva četiri
s krivom srebrnom oštricom, zabodemom u zemlju označuju
zapravo dokle mi se prostire vrt... Tako živim u posljednje vrijeme;
danju po zemlji čeprkajući.
Kako mi to narav diktira: i zimi spavam na tremu, a jutrom pogled
mi klizi duž druma uz koji se redaju kockaste kuće – poneka i na kat.
Dabogme, Živan ne stanuje u takvoj svježe okrečanoj palači

215