Page 210 - Marko_Dekic_Pruzi_mi_ruku

Kao da se sprema za dugu besjedu, sjede za stol. Marika je
od straha drhtala kao ulovljen zec. Leđima se oslonila na svježe
obojen dovratak. Dobro je poznavala svoju majku. Znala je da u
ovoj kući jedino ona može biti u pravu, sve mora biti tako kako
ona smatra da je na mjestu. Nema suprotstavljanja. Tako je bilo
već tridesetak godina, zašto bi baš sada bilo drugačije? Ni otac
nije imao prava za posljednju riječ. Ali više puta bi toliko dobro
bilo da... da... No, Marika je pokušala da ostane na tlu stvarnosti.
Odjednom je shvatila da taj razgovor nije trebalo započeti. Nema
smisla. Sada, po običaju, slijede strine Eržikine mudre pouke koje
su, o Bože, tridesetak godina nikle u jednom sasvim drugom
svijetu i razgranale se u divovsko stablo. Noge su joj podrhtavale.
Samo ju je dovratak zadržao da se ne skljoka.
Po licu Pákozdieve je žarila ljutitost.
– Znaš li ti da je taj tvoj Samoš jedan obični mangup, najveći
zavodnik žena što ga majka rodila!? Prvi među svima! Svaku vuče
u krevet koja se da. A danas, na žalost, dosta ima takvih. Dobro
zapamti! Neću dozvoliti da i ti staneš u taj red! Ti ne možeš biti
takva!
Naglo je zamukla. Vidjelo se po njoj da se sprema reći nešto čega
se i sama pribojava...
– Ili si valjda već i ti...
Marika se užasnula. Ni grom ne može brže i bolnije udariti nego
ova nedovršena rečenica. Uperila je pogled u majčine ispitivačke
oči, i kao da je poludjela, počela je vrištati. To joj se još nikada nije
dogodilo. Strah joj se pojačao, ugasio joj riječi. Ali htjela je, ipak
reći svoje, pa makar je odmah otjerali.
Uvjerena u svoje pravo, blijedim, zadrhtalim usnama, poput
rijeke – započe izlijevati godinama nabujalu gorčinu.
– Majko, treba da znaš: ukoliko bih ja bila prva u obitelji s kim
ovakav cirkus praviš, ne bih ti rekla ni riječ. Ali ja sam preživjela
one gorke dane kada su ti djeca stupila na svoj put, na staze koje su

210