Page 209 - Marko_Dekic_Pruzi_mi_ruku

Pošto je Petar otišao, Marika je odlučila da više ni od majke neće
tajiti njihovu ljubav. Ako podstanarstvo uspije, ionako će morati
iskreno, od srca sve reći.
Kad su stigle kući, tek što su se iza njih zatvorila vrata, otpočela
je, upravo kao da diktira svoju oporuku, raspaljena, u zanosu i
odlučno.
– Znaš, majko, ja se više od godinu dana zabavljam sa Samošem.
Htjela sam ti to već bezbroj puta reći...
– Ni riječi više! – presjekla je mati i poskočila. Kao da ju je
Samoševo ime ošinulo po obrazu.
– Sve znam o vama – cmoknula je uz to zajedljivo i podrugljivo,
a pogled joj se poput oštra koplja zario u Marikina zadihana prsa. –
Strpljivo kao jagnje sam čekala da ćeš mi – jer u mene moraš imati
najviše povjerenja – ipak sve ispričati... Uzalud sam čekala! Bila
sam naivna. Mislila sam da sam toliko zavrijedila, znaš koliko sam
u ovom bijednom životu radila za tebe i zbog tebe. Ili si možda
zaboravila? Diplomirala si. A trebaš znati da od petoro djece...
Ali pustimo to. Svaki ima svoj zalogaj... ali ti ... ti si na mojoj vatri
pržila svoje pečenje. Zar čovjek ni toliko nije zaslužio od tebe...
Nisam te tako odgojila...
Suze su joj navirale.
Poslije kratkog predaha strese se kao mačka koja je izašla iz
vode, otpuhne tolikom snagom da se muholovka koja joj je visjela
ispred nosa zalijepila za petrolejku sa stropa.
Od toga se još više razbjesni. Riječi su joj navirale poput usijane
lave.
– Taj Samoš! Da zbog njega zaista treba da poludiš! Znam ga
ja dobro! – Približi se kćerci. – Kako vidim, pojma nemaš s kim
se spremaš pod jedan krov... Kad bi u tebi bilo i zrna sramote,
smjesta bi mu pokazala put. Otvorit ću ti ja oči. Sve znam sasvim
točno i do kraja. I nemoj misliti da sam to na ulici pokupila. I sad
dobro pazi!

209