Page 217 - Marko_Dekic_Pruzi_mi_ruku

– Pope Živane, ugao tvog oka osmijeh krije – rekao bih mu,
kada bih ga smio osloviti. – A pedeset i prve, bez razloga i sina su
ti zatvorili.
– Ti se baviš oružjem – rekao bi on – i baš ti ne znaš da se
puščana cijev u nesretnoj ruci ponekad ne okreće kamo treba?...
Vidiš, živim i radim svoj posao!
Dakle pamtiš! – kliknuo bi.
– Živim – kliknuo bi on. – Gazim svojim putom i mislim da
ispravno koračam.
– Ali, kada se smiješ kao da malo plačeš! – rekao bih.
– Kada govoriš i usne ti podrhtavaju.
– Nisam već dvadesetogodišnjak! – odgovorio bi on nasmijanih
očiju.
Ispričavajući se što me ostavlja nasamo, pružio bi mi desnu,
ubrzanim, pravim koracima bi krenuo – kakav mu je već običaj.
„Jednom ću uistinu osloviti Živana” – kažem glasno.
Zato, pošto sam ostao udovac, trebala bi mi dobra riječ,
čovječnost, prijatelj!
Na tremu naše kuće sunčevim zracima osvijetljenog zabata,
namještam slamaricu i pružam se.
Dobro ću se odmoriti, možda i dremuckati, tek što sviće. Iznad
dvorišta još punim svijetlom bdi Danica.

217