Page 221 - Marko_Dekic_Pruzi_mi_ruku

Priviđenje

Vidina

Zemlja je bolno zacviljela, odzvanjao je smrtni hropac diva.
Zemlja se srozala. Otvorena joj rana, groznicom je zažarena.
Poput vatrene aždaje rasipa plamenje. Iz plamenja iskrsava crna
avet. Krvavom pjenom praskaju joj zubi. Urliče: – Nestanite sjene
zemlje! I one padoše na koljena i krsteći rukama su preklinjale.
Zatim se raspadoše u vatri kao lepršavo paperje na lomači. Samo
oni nisu izginuli koji su stajali poput križa Kristovog. Samo su
trpjeli...
Sjenke su nestajale i sve veći broj zloduha zavladao je zemljom.
Preplavili su svijet. Njihov put označavala je crna pustoš...!
A ovu nečistu crninu ne mogu rastjerati ni zasljepljujuće sunčeve
zrake?!

221