Page 149 - Marko_Dekic_Pruzi_mi_ruku

Društva dakle, osobito u večernjim satima, nije nedostajalo,
često su, osim mladih kumova te bližih rođaka, nailazili prijatelji
pa i suradnici. Tako je jedne kobne večeri uz kapljicu iz šogor-
Marcinog podruma, pri ćaskanju s vjenčanim kumićima ispečen
plan o zajedničkom ribolovu. Taj se prijedlog svima dopadao, to
više što se zapravo nije radilo o svakidašnjem ribolovu, već o onom
zabranjenom krivolovu. Nakon što je večer provedbe izmišljenog
ribarenja konačno označena, kumići Matija i Aca su se oprostili
sa zadatkom da se već sutrašnjega dana izvrše najkonkretnije
pripreme za narednu večernju avanturu.
Raspodjela dužnosti je glasila ovako. Najmlađi kumčić Matija
– jedini neženja – ima obvezu nabaviti neizostavnu opremu i to
sitno pletenu mrežu od konca. Bilo je poznato da ovaj ribolovni
„alat” u selu ponajviše koriste, odnosno imaju u brojčanom
pogledu značajno zastupljeni mjesni Cigani, dok je stariji kumčić
Aca postao odgovoran za vreće u koje će se pohraniti, i na samom
koncu „halasenja”, liferovati ulovljena riba. Šogor Branko imao je
za zadatak prikupljati ulov u vreće, a šogoru Marci pak – zbog
zdravstvenih problema i da bi se izbjegle neočekivane neugodnosti
– bila je dodijeljena uloga obalnog promatrača, nadziratelja.
Tako je sljedeći dan – u pogledu pripremnih aktivnosti –
protekao zakazanim tokom, ali kod svakog sudionika se osjećala
neka doza nemira, uzbuđenosti, s nestrpljenjem se čekao konac
dana koji se ovoga puta pričinjavao veoma dugim. A kada je najzad
pridošlo željno očekivano sumračje i izvršena zadnja kontrola nad
priborima, odnosno kada se za ohrabrenje iskapila i zadnja čašica
kum-Acinog planinskog crnjaka, „ribolovci” krenuše u noć.
Branko se nije raspoznavao ni danju, a kamoli noću u Velom
Selu, nije imao pojma kamo treba ići, ali to nije bilo toliko važno
jer su ga ostali vodili. Išlo se, kako mu je šogor Marco kasnije
objasnio, zaobilaznim putem, preko jedne ceste. Iza zadnjega
reda seoskih kuća prostirao se manji šumarak, a usred njega,

149