Page 144 - Marko_Dekic_Pruzi_mi_ruku

Ribolov krivolov

Bilo je to jednoga srpanjskog dana kada se Branko najzad odlučio
da sa svojom obitelji, sinčićem Zokijem i suprugom Kajom,
krajem mjeseca, otputuje na godišnji odmor. Dakako, zamisao je
trebalo uskladiti i sa ženinim poslom. Bila je zaposlena u Tvornici
precizne mehanike „Gamma”. Roditeljska je odluka dakle pala;
preostalo je ishoditi suglasnost, odnosno odobrenje naših šefova
na radnim mjestima. Zahvaljujući sindikalnim odredbama, ali
i dobronamjernosti šefova, naši su godišnji odmori ubrzanim
postupkom odobreni.
I Branko i Kaja su imali veliku želju za promjenom, a i ljetna
gradska žega ih je u neku ruku tjerala na bijeg iz nesnosne
velegradske gužve. Upakiravši brižno najnužnije potrepštine te
položivši jednoipolgodišnjeg mališana u tada pomodnu pletenu
košaru za bebe s dvije drške, krenuše tramvajskom linijom 52 od
Ecserieve ulice, iz IX. kvarta, iz novoiznikle stambene četvrti „At-
tila József”, da bi – presjedajući u više navrata – stigli na budimsku
stranu, točnije do Južnog kolodvora.
Nakon što smo se ukrcali u središnji „drugorazredni vagon”
poduže kompozicije, takozvani „ubrzani” vlak koji bi zasigurno
jedan hitar, dobro utrenirani trkač slobodno mogao prestići,
tromo je krenuo. I dok je vlak monotono kloparao tračnicama,
a djetešce u udobnoj košari spavalo, a supruga čitala, Brankove

su se misli – poput filmskih kockica – odmotavale, vraćajući
se unazad, u vrijeme kada mu je sestra Branka – osam godina
mlađa – nakon završetka „naše gimnazije”, te stjecanja diplome
„na rodnosne dvojezične odgojiteljice na hrvatskosrpskom i ma-
đarskom jeziku” u Szarvasu, prema odredbi nekih prepotentnih
„ma đaronskih narodnosnoodjelnih ministarskih” službenika, ko i
j
su svojevremeno više „odmagali nego pomagali naš narodnosni,
materinskojezični odgoj i obrazovanje”, napose u pogledu zapošlja-

144