Page 139 - Marko_Dekic_Pruzi_mi_ruku

Zašto muškarci žmirkaju?

Jednom sam, u već dobrano „nakvašenom”, prijateljskom društvu
budimske podrumske vinarije, uz dobru kapljicu, načuo anegdotu,
priču, kako je neki od davnašnjih prinčeva od Walesa, poslušao
mađarski romski orkestar, te su mu se Romi toliko dopali da ih
je pozvao u svoj dvorac na večeru. Kada su kasnije upitali Rome,
kako su se osjećali na gozbi kod budućeg engleskog kralja, oni su
u šali odgovorili:
„Najzad je bilo jedno bogato gostoprimstvo pri kojem smo se
osjećali veoma ugodno i svi smo bili otmjeni i lijepi. Evo, kako
smo sjedili za stolom: jedan Rom, jedan kralj, jedna princeza!”
Plašim se da mi nećete vjerovati da sam umješno preveo navedeni
tekst, zato ću i na mađarskom ponoviti što su Romi kazali:
„Vígre vót egy gazdag vendígsíg, ahun mindhányan elíkelíek
és sépek vótunk. Igy ütünk az asztalnál: egycsigány, egykirály,
egyhercignő!”
Dakle to su tada rekli Romi. Ispričao sam vam ovo zato što
sutradan, „vadeći vleke” mamurluka podrumskoga bančenja,
srčući ugodno hladno-ledeno drehersko pivo, na uglu u „Zoni”,
sjetih se Roma, bolje rečeno, mojih veoma dobrih i dragih
starih prijatelja, čuvene mohačke dinastije tamburaškog sastava
„Peti ke”, uz čiju je pratnju često nastupala naša operska diva Anka
Kršić, „slavuj Šokadije”. Sa sastavom sam se prvi put sreo 1955.
u budimpeštanskom kazalištu Vígszínház, gdje su uz ravnanje
etnomuzikologa i skladatelja Tihomira Vujičića, u proširenom,
šesnaestočlanom tamburaškom sastavu izvodili naše omiljene
narodne melodije. Njihov je sastav svirao i na onoj svečanoj večeri
koja je u mohačkoj poljoprivrednoj zadruzi „Nova brazda”, poslije
godišnje skupštine priređena za goste. Na večeri je, između ostalih,
bio nazočan i stari prijatelj zadružnog kolektiva, bivši predsjednik
Narodne Republike Mađarske, inače Podravac hrvatskoga pod-

139