Page 142 - Marko_Dekic_Pruzi_mi_ruku

i tješiti jer, eto, ženski element isto tako baš kao i u prirodi i na
ovoj večeri je bio nazočan: mi, ogladnjeli muškarci, samo smo
halapljivo jeli, a one, žene su nas uslužno dvorile. Samo, znate kako
je to, nedostatak ostaje nedostatak i tada ako ga trenutačno i ne
primjećujemo.
Moglo je proći dva pa čak i više sati da bi oni, oštrijeg vida,
mogli zamijetiti da se važna ličnost iz glavnoga grada, na svome
mjestu pomalo primjetno dosađuje. Svi mi dobro znamo da postoje
izvjesni zakulisni događaji, neke tajne za koje zna samo nekolicina,
njih dvoje-troje, stoga ne bih znao reći da li je drug predsjednik
zadruge naredio nešto Marici, koja nas je svojom ženstvenošću i
ljubaznošću posluživala, ili nije? Ali oni prefriganiji, mangupskih
osobina, mogli su zamijetiti da se Marica odjednom s mnogo
više pažnje, svesrdnosti i rječitosti obraća „glavnome” za stolom.
Istovremeno počele su se približavati i druge tri snaše, a među
njima, naravno, i kuharica Mandica od čijih očiju ima da poludiš.
Za ono što se kasnije dogodilo, nije trebalo naročito oštar vid. Neki
od muškaraca koji su se nalazili oko Gosta, smjesta su udvorno
ustali i predali stolce pridošlim ženama, da se, kao bajagi, i one
malo izdivane s njime.
Dakle vidite kako je to, cijeli svijet se okreće oko žena, bez njih
se nikada i nigdje ne može ništa dobroga, lijepoga i pametnoga
uraditi. Pošto je vrijeme poodmaklo, uskoro je uvaženi drug iz
metropole, nakon što se pošteno izgrlio i izljubio, sa svojom svitom
zajedno otišao, dok nas je još mnogo ostalo. Neki možda zato što
su imali šofere, neki pak zato što autom nisu raspolagali ili ga nisu
imali. Ponajviše nas je bilo i zbog toga da se kao pravi muškarci,
istinski nauživamo jedni drugih, kada smo se već u ovako lijepom
broju okupili, i to bez žena. Ili valjda zbog toga da primimo kaznu
sudbine što smo toliko, ali toliko muški, muškarci?
Tako je, dobro sam rekao, kazna sudbine koja leži baš u tome
što smo se trebali uzajamno dlanovima udarati po plećima, grliti

142