Page 146 - Marko_Dekic_Pruzi_mi_ruku

poslije „učiteljske”, s brojnim svojim vršnjacima koji su dobro
govorili svoj materinski jezik – također s ministarskom naredbom
– smješten u krajeve, odnosno sela gdje se hrvatsko stanovništvo
koristilo svojim urođenim dijalektom, čakavskim ili kajkavskim?
Namjerno su bili poslani, odstranjeni od svojih korijena.
Kada sada, s odraslom glavom razmišlja o tom roditeljskom
ukoru, duboko je uvjeren da su oni bili u pravu. Tadašnja izobrazba
naših „kadrova” te njihovo „rasipavanje”, a napose nastava na
„južnoslavenskom jeziku” diljem države, nekako nije bila u redu,
na svome mjestu. Dobro se sjećao kada je na jednoj konferenciji
naših prosvjetnih „radnika”, učitelja i nastavnika, iznoseći tu
problematiku, prigovorio nazočnome ministarskom službeniku
koji mu je odbrusio: „Misli što hoćeš!?”
Iako su se brat i sestra Branka telefonski dogovorili o točnom
vremenu dolaska, zbog njezine zauzetosti u vrtiću kao i šogorovog,
trenutačno nepovoljnog zdravstvenog stanja, Brankovi nisu
mogli računati na poseban doček. Osim toga šogor, koji se bavio
limarskim i građevinskim poslovima, bio je zauzet popravkom
oluka na zgradi mjesne duhanske poljoprivredne zadruge. Stoga ih
nitko nije čekao na mjesnoj željezničkoj postaji koja je od šogorove
kuće bila udaljena oko dva kilometra.
Još su mu pred očima sestrina pisma o prvim dojmovima nakon
dolaska u Velo Selo gdje je na samom početku bila smještena
u dosta maćehinskim okolnostima, u tzv. gornjoškolskoj zgradi,
u nekadašnjoj školskoj „kapelici”.
Bilo je to davne 1965, za vrijeme sestrinog trogodišnjeg, kratkog,
ali neizbrisivog boravka i možda najsretnijeg razdoblja života, kada
je upoznala svoga životnog suputnika, dobroćudnog, radišnog
i poštenog Martina, odmilja zvanog „Marce”, s kojim se u mjesecu
„Valentinova” 1968. i vjenčala. Prvi koraci zajedničkog života novo-
pečenog bračnog para započinju u normalnijim, ljudskim uvjetima,
u jednosobnom komfornom službenom stanu za pedagoge.

146