Page 148 - Marko_Dekic_Pruzi_mi_ruku
P. 148

pokretan, ali ni u kom slučaju u stanju da ih čeka na željezničkoj
                              postaji. Nakon srdačnoga grljenja i pozdravljanja, dok je Kaja
                              sinčića Zokija u velikoj sobi stavljala u čiste pelene, šogor Marco
                              i Branko sjedili su za stolom u kuhinji, uz vrsnu kapljicu „šljivke”
                              ispečene u susjednom selu Bikovu i prisjećali se nesvakidašnjeg
                              stradanja te nezavidnog odležavanja u bolnici, nazdravljajući jedno
                              drugome. U međuvremenu stigla je i sestra Branka iz vrtića.
                                 Srpanj je svakoga dana, i tu na selu, neumitno žario. Ljeto je
                              bilo u jeku. Ogromna sunčeva lopta je pržila i sve živo natjerivala
                              u hladovinu. U popodnevnim satima bi žega nešto popuštala,
                              a i sparina je bivala snošljivija. Tada bi se šogor Marco i sestra,
                              s bratovljevima zajedno, osmjelili i pošli u šetnju. Divili su se okolici
                              i raskošnoj prirodi koja je rasipala svoje ljepote stvorivši šaroliki
                              pejzaž od cvjetnih livada, od sunca oprženih pašnjaka i hladnih
                              šumaraka koji su pružali oazu osvježenja. Zrak je bio čist i pitak. Za
                              zdravlje nikad bolji. U neposrednoj blizini sela protjecala je mutna
                              rječica Sárvíz, a nešto podalje, na kilometar-dva, protezala se gustim
                              rakitnim šibljem, žbunjem, bagremovima i topolama obrubljena
                              obala kanala Sió koji je iznad Szekszárda presijecao šumski predio
                              Gemenca i komotno romoreći povezivao „mađarsko more”, Blatno
                              jezero, Balaton sa širokim plavim Dunavom.
                                 Treba priznati da su gosti iz Budimpešte, i pored šogovorog
                              zdravstvenog stanja, u odista dragom i toplom rodbinskom
                              i obiteljskom krugu proveli niz ugodnih dana. Tome su pridonijeli
                              i „dobrosusjedski odnosi” s bračnim parom pedagoga Kovács.
                              Muž János bio je rodom iz Srimljana, nadomak Baje, a žena Ma-
                              rika je u ovaj kraj prispjela sa zapadno-južne državne tromeđe, iz
                              slovenskog naselja Senika. Bili su to ljudi suvremenih svjetonazora,
                              vrsni i poštovani pedagozi. János nije bio samo vrstan matematičar,
                              već i strastven „pecaroš” koji je izričito uživao loviti grabljivice,
                              napose štuke, koje su se – prema ribičkim šalama – i same znale
                              „upecati” na udicu.


                              148
   143   144   145   146   147   148   149   150   151   152   153