Page 145 - Marko_Dekic_Pruzi_mi_ruku
P. 145

vanja „novopečenih kadrova”, iako je sestra žarko željela ostati u
                             bratovljevoj blizini, u okolici Budimpešte, konačnim ministarskim
                             „ukazom”, postavljena je, odnosno imenovana u Velo Selo,
                             jedno od narodnosnih naselja u Tolnanskoj županiji. Roditelji su
                             u rodnome bačvanskom selu Santovu bili ogorčeni zbog takve
                             odluke, okrivljavali su, donekle, i sina Branka – naročito majka -
                             koji je prema njihovu jednostavnom, puritanskom mišljenju trebao
                             doprinijeti tomu, odnosno srediti da mu sestra stigne među naš
                             svijet gdje će – nadali su se oni – valjda naći za sebe odgovarajućeg
                             para, muža od „naše fajte”:
                                – Ta ti si, sinko, zaposlit tamo u toj nikoj našoj centrali Južnih
                             Slavena, našem tobožnjem ministarstvu, i taj tvoj generalni,
                             narodni poslanik, koji je čak i u Parlamentu, nije znao reći koju,
                             da ti sestra Branka, koja je sirota tolike škule učila u Pešti i tom
                             Sarvašu, na našoj „leniji” bude „ovodaška” u jednom selu di se
                             naški divani. Koliko puta smo tog tvojeg glavonju očekivali,
                             gostirali i ranili tatinom  fi nom  halaskom  čorbom od šarana,
                             štuka i somova? O pečenim kesegama, crvenperkama, kućinima
                             i šiljevima po dvi „tepcije” i pilećim, pačjim i guščjim paprikašima,
                             da i ne govorim. Zar je to zaboravio?
                                Siroti roditelji nisu znali – a zašto bi – da je Branko sa sestrom
                             o toj našoj „leniji” često razmišljao i razgovarao. Čak se i savjetovao
                             s tadašnjim voditeljem Prosvjetnog odjela senandrijskog kotara,
                             starim prijateljem Beloševićem. Sve je to, nažalost, bilo „utaman”.
                             „Protiv vjetra mokriti” u ta vremena nije bilo baš najsretnije
                             i najpametnije. Naime Belošević je – istina oprezno – obećao poneko
                             rješenje na području svoje nadležnosti, ali „veliki bogovi” u vrhuški
                             i „mali kraljevi” u provinciji drugačije su razmišljali o provođenju
                             narodnosne politike u praksi. Štoviše, revno, nadareno, angažirano
                             i prefrigano su podržavali što ubrzanije gubljenje narodnosnog
                             identiteta. Jednom riječju, podržavali su asimilaciju, a pod time
                             danas se podrazumijeva totalna integracija. Ta nije li i sam Branko


                                                                                       145
   140   141   142   143   144   145   146   147   148   149   150