Page 145 - Marko_Dekic_Pruzi_mi_ruku

vanja „novopečenih kadrova”, iako je sestra žarko željela ostati u
bratovljevoj blizini, u okolici Budimpešte, konačnim ministarskim
„ukazom”, postavljena je, odnosno imenovana u Velo Selo,
jedno od narodnosnih naselja u Tolnanskoj županiji. Roditelji su
u rodnome bačvanskom selu Santovu bili ogorčeni zbog takve
odluke, okrivljavali su, donekle, i sina Branka – naročito majka -
koji je prema njihovu jednostavnom, puritanskom mišljenju trebao
doprinijeti tomu, odnosno srediti da mu sestra stigne među naš
svijet gdje će – nadali su se oni – valjda naći za sebe odgovarajućeg
para, muža od „naše fajte”:
– Ta ti si, sinko, zaposlit tamo u toj nikoj našoj centrali Južnih
Slavena, našem tobožnjem ministarstvu, i taj tvoj generalni,
narodni poslanik, koji je čak i u Parlamentu, nije znao reći koju,
da ti sestra Branka, koja je sirota tolike škule učila u Pešti i tom
Sarvašu, na našoj „leniji” bude „ovodaška” u jednom selu di se
naški divani. Koliko puta smo tog tvojeg glavonju očekivali,
gostirali i ranili tatinom fi nom halaskom čorbom od šarana,
štuka i somova? O pečenim kesegama, crvenperkama, kućinima
i šiljevima po dvi „tepcije” i pilećim, pačjim i guščjim paprikašima,
da i ne govorim. Zar je to zaboravio?
Siroti roditelji nisu znali – a zašto bi – da je Branko sa sestrom
o toj našoj „leniji” često razmišljao i razgovarao. Čak se i savjetovao
s tadašnjim voditeljem Prosvjetnog odjela senandrijskog kotara,
starim prijateljem Beloševićem. Sve je to, nažalost, bilo „utaman”.
„Protiv vjetra mokriti” u ta vremena nije bilo baš najsretnije
i najpametnije. Naime Belošević je – istina oprezno – obećao poneko
rješenje na području svoje nadležnosti, ali „veliki bogovi” u vrhuški
i „mali kraljevi” u provinciji drugačije su razmišljali o provođenju
narodnosne politike u praksi. Štoviše, revno, nadareno, angažirano
i prefrigano su podržavali što ubrzanije gubljenje narodnosnog
identiteta. Jednom riječju, podržavali su asimilaciju, a pod time
danas se podrazumijeva totalna integracija. Ta nije li i sam Branko

145