Page 147 - Marko_Dekic_Pruzi_mi_ruku

Odjednom Zoki zaplače. Branko se prene iz dubokog raz-
mišljanja. Vrativši se u stvarnost, pogleda ručni sat. Ustanovi
da će vlak napokon, poslije blizu trosatnog „tandrkanja”, preko
Érda, Százhalombatte, Pusztaszabolcsa i Sárbogárda, uskoro stići
u cilj. Tako i bi. Duga, vijugava kompozicija vlaka zaustavila se uza
strašno škripanje kočnica. Tročlana obitelj se brže-bolje iskrca i
pohrli u debelu hladovinu koju su pružali ušoreni, visoki, krošnjati
gusti, zeleni divlji kestenovi kraseći začelje mjesne željezničke
postaje. Bilo je to trenutačno spasenje od sunčeve ubitačne žege.
Zauzeti mališanom i prtljagom, nisu čak ni zamijetili da je vlak,
uz poduži zvižduk, poput ogromne zmijurine, nastavljajući svoje
zahuktano, muklo i monotono klopkanje, izmilio, nestajući na
bljeskavim tračnicama iz vidokruga, u pravcu krajnje mu postaje,
podunavskog gradića Baje.
I dok su se Brankovi, povremeno zastajkujući, dogegali do
šogorovog stana, prošlo je podosta vremena. Ali tim je radost
i veselje bilo veće kada su konačno zazvonili na vratima i kada
se na njima pojavio lik osrednjeg čovjeka s gustim brkovima
i neizostavnom lulom, istina još blijeda, ali ozarena gostoljubiva
lica domaćina, šogora Martina-Marce.
Branko ga je zadnji put vidio povodom posjeta u obližnjoj
seksardskoj bolnici. Tada je još bio u veoma lošem, moglo bi se
slobodno reći, i za život kritičnom stanju. Naime četiri mjeseca
je trebao nepomično ležati i mirovati u tzv. „koritu od gipsa”,
nekovrsnom inkubatoru, prema projektu neurokirurga dr. O.
Cs. Specijalnu napravu izradili su njegovi suseljani, djelatnici
mjesne poljoprivredne zadruge „Novi život”. Napravu su prema
potrebama mogli ručno pokretati liječnici i bolničari. Prema
stručnom liječničkom konziliju gradske klinike, život mu je odista
„visio na koncu”.
Kada su ga Brankovi ugledali na pragu – Bogu hvala – već je bio
dobrano u fazi ozdravljenja – kako se kaže – u „boljoj koži”, dosta

147