Page 150 - Marko_Dekic_Pruzi_mi_ruku

poput goleme rastvorene školjke, u udubljenju širokog proplanka,
staložila se voda iz nabujalog obližnjeg jezerca Banai.
Unaokolo je vladala gusta pomrčina. Mjesec se zavukao iza
nadošlih oblaka iznad šumice, baš kao da ga i ne zanima što
smjeraju jedva primjetne četiri ljudske siluete koje su se približavale
južnoj strani obale obrasle gustom travom. Gluhu tišinu su
narušavale krstareća krila šišmiša i povremeno ćukanje saurina te
kreket uznemirenog žabljeg jata koje je iz trave zaranjalo u plićak.
Mala grupica je bez riječi, revno prionula poslu. Dubina vode
je bila u dosegu ljudskih prsiju, što je značilo da su se momci
s mrežom od 4 x 1,5 m povoljno mogli kretati s jednog kraja
vode na drugi. Iza svake povučene runde, u mreži se praćakalo
podosta ribe. Njihova se veličina u mraku nije razaznala, ali je
težina nagovještala uspješnost pothvata. „Rabadžije” su tiho
provlačili mrežu, krenuvši treći ili četvrti put pa je Branko imao
pune ruke posla. I nehotice mu pade na pamet stara pjesma: „Ej,
uhnjem…” ruskih tegljača brodova na rijeci Volgi, kada je s desne
strane, gdje su se redom pružali „bostani” zadnjega reda ušorenih
seoskih kuća, neočekivano prasnuo i šumicom odjeknuo pucanj.
Najvjerojatnije da je – kako se to naknadno i saznalo – bio upućen
sa strane jednog od poznatih rigoroznih mjesnih „pajkana” koji su
budno bdjeli nad lopovima, a s naročitom pozornošću pratili tzv.
„dakotance”, kako su tada – ne bih tvrdio da odmilja – mještani
nazivali nekolicinu svojih suseljana. Naime „bostan” odnosno vrt
toga čuvara pružao se u neposrednoj blizini privremenog šumskog
jezerca gdje smo upravo naveliko radili, a odakle je zasigurno i sam
vadio ribu za obiteljsku kuhinju, pa mu je bilo krivo, a možda i žao
što su tu mogućnost i drugi prokužili.
Pošto su – kako već rekoh „rabadžije” – najzad shvatili o čemu
se radi, i da bi što bolje uvjerili da tu nema šale, uslijedili su učestali
i odvažni uzvici: „Stoj! Stoj! Stoj!”. U mrkloj tišini – jedva videći
od nosa dalje – vrli riboželjci, isprva nisu ni sumnjali, odnosno

150