Page 141 - Marko_Dekic_Pruzi_mi_ruku

skromno se posadio postrani, nije zauzeo za njega namijenjeno,
glavno mjesto. Ali predsjednik, zvani Józsa, već priviknut na takve
nesuglasice u tili čas se snašao. Elegantnim pokretom ruke – ne
za svakog primjetno – pozvao je dvije zgodne pečuške umjetnice,
Gabrielu i Veroniku, da sjednu kraj visokoga gosta. I u trenutku
kada su se kraj ministra sjatile žene, taj je stol postao glavno mjesto.
Još točnije rečeno, njegovo mjesto je postalo lijepo i ugodno, kako
su to kazali Romi na gozbi kod princa od Walesa.
Ne znam, smijem li ispripovijedati što sam uradio kada spazih
da je drugo mjesto pored Veronike ostalo prazno.
„Moj prijane – rekoh samome sebi – ti si jedan od poznatih
južnoslavenskih savezlija, vješt izvjestitelj Narodnih novina
u našoj zemlji, koji može i smije ići bilo kamo, tako i sjesti bilo
gdje.” I brže-dolje posadih se s druge strane glumice, ljepotice.
Eh, braćo moja, to je bilo onda prije dobrih nekoliko godina.
Sada, na ovogodišnjoj zadružnoj bilanci priređenoj večeri uvažena
ličnost Vlade, opet se posadila na svoje staro mjesto, uza stol
postrani. Već skoro da krenuh za njim, da mu budem u blizini,
kad ono, oko njega sve samo muško, kako bi to Dalmoši rekli,
„muškardini”, i to muškiji’ od muških.
„Druškane – prenuh se s izvjesnom nelagodnošću – izgleda da
si ti zaista samo jedan savezlija, novinarska lutalica, nitko i ništa,
čije je mjesto za jednim drugim stolom na ćošku.”
Posadih se dakle malo podalje na suprotnoj strani i zagledah se
kroz prozore. Okoliš je sav bio pod dobro odebljanim naslagama.
Ali kada uskoro nastupi proljeće, bjelina snijega će okopnjeti i krenuti
rađanje novoga. Baš isto tako kako se rađa i novi život, rezultat
muškoga i ženskoga svijeta, plod njihova zajedništva i ljubavi.
Iz trenutačne odsutnosti prenula me jedna mliječnoblijeda,
meka ručica mohačke krasotice, Šokice Marice koja je ispred nas
postavljala prepunu zdjelu sa zlatastim kolutićima narešene tople,
fine kokošje „čorbe”. Da sam htio, tim realitetom sam se mogao

141