Page 54 - Kalendar_2020

pozivu svom plemenitom odazovu, neka plodom i radnjom uma svoga novine
podpomažu, puk će bunjevački i šokački i priatelji njegove prosvite, njegove lipše
budućnosti učiniti svoje, da se ovaj list stalno utemelji.“ Iz toga je odlomka vidlji-
vo da ni sami Antunovićevi suradnici u početku nisu bili sigurni da će pokretanje
novina imati uspjeha, ali su ipak bili puni zanosa i spremni na buduće izazove.
Većinu suradnika činili su u početku svećenici. U novinama je svojim radovi-
ma sudjelovao i svećenik Blaž Modrošić kao „žumberački kapelan“ (Šumberak,
mađ. Somberek), čije je sudjelovanje naročito važno jer je svojim pisanjem i ra-
dom uključivao i Baranju u Antunovićev preporodni pokret. Među mladim sve-
ćenicima svojim se prilozima javljao i Bariša Matković, tada na studiju u Rimu.
Veliku je podršku Ivan Antunović dobio od franjevaca Provincije sv. Ivana Kapi-
stranskog. Među njima svojim se zalaganjem za podršku Bunjevačkim i šokačkim
novinama osobito istaknuo fra Stipan Vujević (rođen u Beregu 1837.). On se u
novinama pod pseudonimom Bunjevac javio već u 3. broju od 30. ožujka 1870., a
kasnije se potpisivao i svojim imenom i prezimenom kao npr. u broju 21 od 3.
kolovoza 1870. Fra Vujević je tada radio kao vjeroučitelj u školi u Baču, a nakon
njegova odlaska 1871. u Slavoniju javio se iz Bača u Bunjevačkim i šokačkim novi-
nama fra Fabijan Peštalić kratkim dopisom da je odlazak fra Vujevića velik gubi-
tak za tamošnju zajednicu, ali da će on nastojati da svojim angažmanom nastavi
narodni pokret koji je Vujević potaknuo. Fra Peštalić je rođen 1845. u Baškutu te
je tako uz fra Vujevića još jedan bački franjevac koji je podržavao Bunjevačke i
šokačke novine, ali su se uz njih Antunovićevim novinama javljali i franjevci koji
nisu bili iz Bačke – fra Euzebije Fermendžin koji se potpisivao pseudonimom
„Dž…Srimac“ i fra Robert Kauk.
Svjetovnih suradnika bilo je također nekoliko. Tako je suradnik Bunjevačkih i
šokačkih novina bio i Matiša Matarić iz Sombora koji je objavljivao o prilikama u
svojem gradu, a Ivan Mihalović, učitelj, javljao se također s više članaka prosvjet-
nog karaktera.
Iz više članaka objavljenih u Bunjevačkim i šokačkim novinama vidljivo je da je
uredništvo toga lista bilo u čvrstoj vezi s Društvom Svetog Jeronima u Zagrebu.
Već u broju 6 od 20. travnja 1870. objavljena je vijest da je Društvo Svetog Jeroni-
ma poslalo uredništvu Bunjevačkih i šokačkih novina 50 kalendara da ih razdije-
li siromašnijim čitateljima. O tome društvu pisalo se i poslije, a čitatelji su se
poticali da se u njega učlane i da kupuju njegova izdanja.
Uz učvršćivanje veza s Hrvatskom otvorilo se i pitanje hoće li Bunjevci prihva-
titi hrvatski književni jezik. Ivan Antunović je smatrao da su Bunjevci i Šokci dio
hrvatskog naroda i etno-kulturnog prostora, ali je u svojim novinama ostavio
prostor za raspravu o tome pitanju. Znao je dobro da je mnogima drag bunjevač-
ki govor i da žele da se upravo on očuva, ali je bio i svjestan da je gotovo nemogu-
će, a iz perspektive znanosti i obrazovanja svakako besmisleno pokušavati od
bunjevačkoga govora napraviti standardni jezik. U broju 14 od 15. lipnja 1870.
Antunović je u članku „Slovnica“ napisao da otvara raspravu o književnom jezi-
ku kako bi se oba stava suočila. Odmah u nastavku Antunovićeva članka objav-
ljen je članak „O pravopisu bunjevačkom“ Mirka Pekanovića koji je u njemu od-
bijao prihvatiti hrvatski književni jezik i nastojao dokazati da je potrebno pisati
bunjevački. Bio je to početak rasprave koja se u određenoj mjeri zadržala sve do

54 2020 HRVATSKI KALENDAR