Page 55 - Kalendar_2020

danas. Već u broju 16 od 28. lipnja 1870. autor potpisan pseudonimom „Vuk_o_ć“
objavio je članak „Slovnica o bunjevačkom jeziku“. U njemu je napisao da su se
Mađari rugali Bunjevcima i Šokcima da nemaju književnost niti književni jezik,
ali da to nije istina: „Da, ruglu biaše izložen jezik naš, a jezikom i cili narod, svo-
jima sam ušima slušao govoriti: Neimaju Bunjevci ni slovnice, kakvim bi oni pra-
vopisom mogli ustanoviti jedan list? A nerazboriti ovi klevetnici ne znaju da se
izvor bunjevačke književnosti u Hrvatskoj i Slavonii nalazi; neznadu da ovih knji-
ževnosti i slovnica valja i za Bunjevce, buduć jednoga su te istoga jezika.“ Oči-
gledno je dakle da je za autora bilo jasno da je bunjevački govor bio dio hrvatskog
jezika te je preporučao da se Bunjevci trebaju držati hrvatskog književnog jezika
kao svojega. Uostalom, stoljetna tradicija molitvenika i pjesmarica to je sasvim
jasno dokazivala.
Pekanović se nakon toga članka javio s još jednim člankom ponovno nazvanim
„O pravopisu bunjevačkom“ u kojem je pomirljivo na kraju prihvatio argumente
autora „Vuk..o…ć“ riječima: „Gosp. Vuk-o-ć veli da je filologia hrvatska taka pra-
vila donela, koja mora i bunjevački jezik upotribovati. Ljubezno i radosno ćemo ji
primiti, i u nikojim smislu i molimo da ji nam dadu, – ako ji mi, koji smo, tajiti ne
možemo, nisko u izobraženju jezika, nebi mogli naći – koja kao druge bratinske
jezike, tako i prava bunjevačkog jezika neuvridjuju i s druge strane iz narave jezi-
ka istog tekuća zahtivanja nekvare. Takva pravila ćemo zagrliti i radovat ćemo se
izkrinimi grudi, što smo se u književnosti sjedinili istim sjedinjenjem sladko
ćemo moći ufati dičnu, sjajnu književnost, koja će nam posle svima na slavu biti.“
O pitanju jezika je u kasnijim brojevima Bunjevačkih i šokačkih novina pisao i
franjevac Stipan Vujević. On je otvorio pitanje književnog jezika u članku „U
naših šokačko-bunjevačkih školah (učionah) neobhodno tribamo pravilno knji-
ževna jezika“ (prvi dio u broju 40 od 14. prosinca 1870., a drugi dio u broju 42 od
28. prosinca iste godine). Stipan Vujević u tome je članku objašnjavao zašto po-
dunavski Bunjevci i Šokci trebaju pisati na hrvatskom književnom jeziku, upozo-
rivši da bi ostanak na pisanju čistim bunjevačkim i šokačkim narječjem ostavio
nemogućnost njihova sudjelovanja u kulturi i znanosti koju pruža hrvatski knji-
ževni jezik te da bi tako Bunjevac i Šokac bio „pri svojemu tudjin, gladan pri
kruhu“. Osim toga Vujević je naglašavao da unutarnjih jezičnih razlika postoji u
svakome narodu i da to nije razlog da se odbija zajednički književni jezik. U tome
smislu osobito je naglasio: „Bunjevci kažu salaš, bački Šokci guvno, a Šlavonci
stan itd. To nas ipak ne mora buniti i smutiti. A gdi je taj narod, kod kojega toga
ne bi bilo? Uzmimo npr. magjarski narod, poslušajmo Erdeljce, Paloce i druge, tu
je takodjer raznoličnost u naričju i govoru.“ Dakle, te razlike nisu bile dovoljni
razlog da se bunjevački smatra različitim od hrvatskog i da za Bunjevce treba
oblikovati posebni književni jezik.
U br. 42 Vujević je nastavio objašnjavati da ljudi u ugarskom Podunavlju odbi-
jaju prihvatiti hrvatsko ime jer su se njime tada imenovali prvenstveno ljudi iz
središnje Hrvatske koji su govorili kajkavskim narječjem. Vujević zato piše: „Nu,
kad se kaže u knjigi hrvatski jezik: razumivamo u političkom i literarnom smislu
u obće (generaliter) slavjanski na jugu književni jezik. Jest, to je onaj jezik kojeg
smo dosad nazivali ilirskim, niki dalmatinskim, niki pako slavonskim jezikom.“
Dakle, Vujević jasno daje do znanja da je hrvatski jezik i jezik Bunjevaca i Šokaca.

2020 HRVATSKI KALENDAR 55