Page 90 - Kalendar_2017
P. 90

33-121_Layout 1  2016.11.04.  11:51  Page 88








                  divojka, ništa nije pripravila, pa su se sprdali š njom. Ni kad je bio svetac, nije išla u lipom
                  ruvu. A bilo je i o šilja. Žene ulito u oplećku, suknji, na glavi poviše maramka. Naše mame
                  uvik bose još i u crkvu. Nosu ponjavčicu, na nju sidnu il noge umotaju. Kecelje smo kupo-
                  vale u Daražu. Muški u crkvu u opancima, u gaćama, gore košulja. Bogatiji u čizmama.
                  Uzimu kožušak. U nedilju lipu ćurdiju, mlađe na nogama šarene štrifle, čorape. Imala sam
                  i ja crvene čorapke, crvenom kožom podšivene.
                     MH: Take kad ostaru, dadu se na ’ranu imućnijoj obitelji.
                     MBP: Ako nema dice, a umre, ruvo njegovo dadu Ciganima jel prosjaku. Cigani ukra-
                  du dicu pa napravu ćorave.
                     MH: Pa bi upropastili to dite, p’ ondak im prosi. Čuv sam i pesmu o takoj nesretnoj
                  divojčici.

                                                    Vatra

                     Koje predmete i jila su bacali u vatru?
                     MBP: Kad kogagod ispovidaju u smrtnom krevetu, onda treba u tanjurić metnit malo
                  kruva, soli i bilog luka, kad će dobit potlidnju pomast. Još je tako reko:
                     – Nekate se onda preplašit. To treba bacit u vatru. Nije to da se gazi, mrvice. Taki treba
                  u vatru bacit.
                     U koje dane nije slobodno vatru paliti, peći?
                     MH: Na Veliki petak, dok ne prođe govorenje, ne treba kod kuće ložit vatru. Ako je
                  kogod umro, ložili su.
                     MBP: Tako su rekli da u subotu triput izasebice nije slobodno peć.
                     MH: Kod nas nisu pekli kruva u petak da se ne pokupu parcovi. Ako se u petak peče
                  kruv, onda parcova sijaset. Nikada nitko nije u petak.
                     MBP: Na Badnjak onda se mora ložit, cilu noć. Po našoj navadi, po adetu starom.
                     MH: Napolju ko da je oluja, grane će iskidati. I ruvo nosi gore!
                     MBP: Vatreni čojek je išo bentom od Topolovca, tamo je sad Dunafalva, pa išo do pod
                  Kalinjaču, tamo su napravili Homorúd. Al nitko ne smije ni blizu. Išo do Prvog rata, posli
                  nije. Vala i njega ubili.
                     MH: I kod nas išo vatreni čovek. To su rekli da je zmajev sin. Već sam u Semartinu bio.
                  Jedan Tunja, Jozo se zvav, vidio da ide štagod vatreno, sam’ nije da baš u svačeg viruje.
                  Rad je baš vidit, osvidočit se. Noć, al puška je kod njega. Ide za njim od Jasenika do
                  Klokočika. Onda on bližje, a to štagod ko od gvožđa, usijanoga gvožđa, varnice iz njega na
                  sve strane, zvecka to gvožđe, al taj veći od dva metera, širok. Malo-malo pa meće usta
                  gvozdenu šibu, to jede. Dalje nije smeo. Mlogi su vidili vatrenog čoveka i u Kašadu,
                  Bremenu.
                     MBP: Kažete aždajin sin. Al aždaja imala i kćer, bome. Naš svak bio nastojnik na spajin-
                  skom imanju pa tamo svaki dan nestane nikoliko pilića, pačića. I nakraj su uvrebali. Pod
                  kućom u jami bila velika zmijurina, al ta rogove imala. Zelena i krupne crne piknje na njoj.
                  Sva bila nadundurita, toliko pilića prigunila. Ubili su ju.
                                                                                 Živko Mandić







                    88                                             2017 Hrvatski kalendar
   85   86   87   88   89   90   91   92   93   94   95