Page 95 - Kalendar_2017
P. 95

33-121_Layout 1  2016.11.04.  11:51  Page 93








                  kom u to mjesto. Po njenome sjećanju to je
                  bila jedna velika dvorana s dugim stolom, s
                  jedne strane su sjedili posjetitelji, tj. rodbi-
                  na, a s druge strane zatvorenici. Zabranjen
                  je bio bilo kakav fizički kontakt. Zorica je
                  vidjela ispred sebe jednog nepoznatog
                  čovjeka, za kojeg se govorilo da je njen
                  otac, a ona ga je htjela taknuti ispod stola,
                  ali se odmah pojavio čuvar, i rekao neka je
                  mati čuva jer će odmah morati napustiti
                  dvoranu. Od tih putovanja ostala joj je i
                  jedna noć na budimpeštanskome Južnom
                  kolodvoru, kada je s materom preko noći
                  čekala polazak vlaka za Csolnok. Oca su
                  pustili 1955. godine. Jedan od razloga što
                  Zorica nije završila srednju školu u
                  Budimpešti jest vrijeme Informbiroa, 1948.
                  i 1949. godine, kada se Josip Broz  Tito
                  suprotstavio Staljinovoj politici, pojedini
                  se nisu složili s Titovom politikom pa su se
                  uposlili primjerice i u Hrvatskosrpskoj gim-
                  naziji na Trgu ruža. Alojzije Babić u to vrije-
                  me bio je zatvoren, no, kako on sam posli-
                  je reče, neće upisati svoju kćer u školu gdje  Zorica Babić Agatić
                  su uposleni takvi pojedinci. Poslije su ga     s unukom Dejanom
                  rehabilitirali. No nije bio Alojzije Babić jedi-
                  ni intelek tualac kojega su odveli, nego mnogo učitelja, intelektualnih vođa po našim
                  naseljima. Jaka nacionalna svijest roditelja obilježila je životni put i Zorice Babić Agatić.
                  Kako mi reče, prije je naučila pjevati i plesati nego govoriti. U tome su duhu odgajali svoju
                  djecu Ivan i Zorica Agatić. I ako biste je upitali bi li išta mijenjala u svome životu, odgovor
                  je: „Možda bih više vremena provodila s djecom.“ Jer je i za obitelj Agatić bilo prirodno da
                  nema razlike između radnoga i neradnoga dana. Odlikovala ju je hrvatska zajednica,
                  naime 2009. godine na državnome Danu Hrvata u Barči Savez Hrvata dodijelio joj je
                  Odličje za osobit doprinos razvitku hrvatskoga školstva u Mađarskoj, a od 1997. godine
                  nositeljica je Reda hrvatskoga pletera Republike Hrvatske za osobit doprinos razvitku i
                  ugledu Republike Hrvatske i dobrobiti njezinih građana. „Svakom se odličju čovjek raduje.
                  Što sam dobila od naše zajednice u Mađarskoj, to mi je zbog toga drago što su priznali moj
                  cjeloživotni rad za našu zajednicu, i doista mi je drago, bilo je iznenađujuće. A nagrada mati-
                  čne domovine meni je veoma velika stvar, i kad pogledam to odličje, uvijek pomislim da je to
                  i odličje mog oca.“ Eto, Zorica Babić Agatić provela je svoje djetinjstvo seleći se zajedno s
                  roditeljima iz sela do sela, nije stekla dugogodišnje prijatelje i prijateljice, nije iskusila
                  kakvo je ustaljeno djetinjstvo. Nije stekla prijatelje, a ipak ima prijatelje po cijeloj
                  Mađarskoj. Sretna je u društvu kćeri i sina od kojeg ima i unuka Dejana.
                                                                                Kristina Goher




                   2017 Hrvatski kalendar                                              93
   90   91   92   93   94   95   96   97   98   99   100