Page 95 - Kalendar_2017

33-121_Layout 1 2016.11.04. 11:51 Page 93

kom u to mjesto. Po njenome sjećanju to je
bila jedna velika dvorana s dugim stolom, s
jedne strane su sjedili posjetitelji, tj. rodbi-
na, a s druge strane zatvorenici. Zabranjen
je bio bilo kakav fizički kontakt. Zorica je
vidjela ispred sebe jednog nepoznatog
čovjeka, za kojeg se govorilo da je njen
otac, a ona ga je htjela taknuti ispod stola,
ali se odmah pojavio čuvar, i rekao neka je
mati čuva jer će odmah morati napustiti
dvoranu. Od tih putovanja ostala joj je i
jedna noć na budimpeštanskome Južnom
kolodvoru, kada je s materom preko noći
čekala polazak vlaka za Csolnok. Oca su
pustili 1955. godine. Jedan od razloga što
Zorica nije završila srednju školu u
Budimpešti jest vrijeme Informbiroa, 1948.
i 1949. godine, kada se Josip Broz Tito
suprotstavio Staljinovoj politici, pojedini
se nisu složili s Titovom politikom pa su se
uposlili primjerice i u Hrvatskosrpskoj gim-
naziji na Trgu ruža. Alojzije Babić u to vrije-
me bio je zatvoren, no, kako on sam posli-
je reče, neće upisati svoju kćer u školu gdje Zorica Babić Agatić
su uposleni takvi pojedinci. Poslije su ga s unukom Dejanom
rehabilitirali. No nije bio Alojzije Babić jedi-
ni intelek tualac kojega su odveli, nego mnogo učitelja, intelektualnih vođa po našim
naseljima. Jaka nacionalna svijest roditelja obilježila je životni put i Zorice Babić Agatić.
Kako mi reče, prije je naučila pjevati i plesati nego govoriti. U tome su duhu odgajali svoju
djecu Ivan i Zorica Agatić. I ako biste je upitali bi li išta mijenjala u svome životu, odgovor
je: „Možda bih više vremena provodila s djecom.“ Jer je i za obitelj Agatić bilo prirodno da
nema razlike između radnoga i neradnoga dana. Odlikovala ju je hrvatska zajednica,
naime 2009. godine na državnome Danu Hrvata u Barči Savez Hrvata dodijelio joj je
Odličje za osobit doprinos razvitku hrvatskoga školstva u Mađarskoj, a od 1997. godine
nositeljica je Reda hrvatskoga pletera Republike Hrvatske za osobit doprinos razvitku i
ugledu Republike Hrvatske i dobrobiti njezinih građana. „Svakom se odličju čovjek raduje.
Što sam dobila od naše zajednice u Mađarskoj, to mi je zbog toga drago što su priznali moj
cjeloživotni rad za našu zajednicu, i doista mi je drago, bilo je iznenađujuće. A nagrada mati-
čne domovine meni je veoma velika stvar, i kad pogledam to odličje, uvijek pomislim da je to
i odličje mog oca.“ Eto, Zorica Babić Agatić provela je svoje djetinjstvo seleći se zajedno s
roditeljima iz sela do sela, nije stekla dugogodišnje prijatelje i prijateljice, nije iskusila
kakvo je ustaljeno djetinjstvo. Nije stekla prijatelje, a ipak ima prijatelje po cijeloj
Mađarskoj. Sretna je u društvu kćeri i sina od kojeg ima i unuka Dejana.
Kristina Goher

2017 Hrvatski kalendar 93