Page 93 - Kalendar_2017
P. 93

33-121_Layout 1  2016.11.04.  11:51  Page 91








                                         Ljudske sudbine...









                  Zorica Babić Agatić, nastavnica hrvatskoga i mađarskoga jezika te književnosti,
                  bivša ravnateljica tukuljskoga doma kulture, bivša urednica izdanja izdavačke kuće
                  Nemzeti  Tankönyvkiadó i Croatica, bivša zastupnica HDS-ove Skupštine i bivša
                  predsjednica tukuljske Hrvatske samouprave.

                  Toga sunčanoga rujanskoga
                  dana krenula sam u  Tukulju.
                  Prigradskim prijevozom iz Bu -
                  dimpešte ni sat vremena puto-
                  vanja. Grad je to Hrvata Raca,
                  mjesto čije se ime isprepletalo s
                  vrsnim tamburašima, poput čike
                  Mije Milkovića, čike Stipana
                  Kirchnera Piđe, a naravno i dru-
                  gih svirača, npr. Antuna Čvorića,
                  Jose Milkovića, muškoga zbora,
                  plesača i, ne u posljednjem
                  redu, kulturnog djelatnika, kore-
                  ografa Ivana Agatića. Put me je        Anuška, Zorica i Alojzije Babić
                  vodio pokraj velikih i uređenih
                  obiteljskih kuća, po ulicama ni žive duše, samo katkad pokoji biciklist ili osobno vozilo.
                  Grad Tukulja – vjerojatno je i za same Tukuljce neobično što je službeno grad, jer je svi
                  doživljavaju poput sela – već je, nažalost, odavno u asimilacijskoj priči. Godina 70-ih, pa i
                  prije, ovdje je vrvio kulturni život Hrvata, postojale su veze s kulturno-folklornim društvi-
                  ma bivše Jugoslavije, međusobno su se često posjećivali, štoviše osnovali su i klub, koji su
                  nazivali „prelo”. Što nije istovjetno s bačkim prelima. Također je i crkveni život bio znatno
                  življi nego danas, svake je nedjelje bila „racka” misa, što će reći da se pjevalo i molilo
                  hrvatski, ali misa se služila već u ono vrijeme na mađarskome jeziku. Početkom industrija-
                  lizacije živalj je postupno našao radno mjesto u mađarskome glavnom gradu ili u okolnim
                  naseljima, što je ubrzalo odnarođenje. I kako je nestajalo radnih mjesta u Tukulji, tako se i
                  materinska riječ selila iz obiteljskih kuća u nepovrat.
                     I kako je Zorica Babić Agatić stigla do Tukulje? Moglo bi se reći krilima ljubavi, naime
                  upoznavši Ivana Agatića, svoga budućeg supruga, s njime se doselila o ovo mjesto 1975.
                  godine. Budući da nije bilo radnoga mjesta u Hrvatskosrpskoj gimnaziji na Trgu ruža,
                  uposlila se ovdje kao ravnateljica doma kulture. Ali priču ćemo pomalo zavrtjeti unazad…
                  Zorica Babić Agatić rođena je Gari, od roditelja istaknutih hrvatskih prosvjetnih djelatni-
                  ka, oca Alojzija i mame Anuške Vidaković. U ono vrijeme, 50-ih i 60-ih godina, nije se raspi-



                   2017 Hrvatski kalendar                                              91
   88   89   90   91   92   93   94   95   96   97   98