Page 41 - Kalendar_2010

lijep ili lep i sl., bez obzira na stanje u dijalektima, bilo hrvatskim bilo u prethodnim
primjerima u mađarskim. A razlog je jednostavan: hrvatski standardni oblici odra-
žavaju povijesni tijek i razvoj hrvatskoga standardnoga jezika i kulture jednako tako
kao što je to u mađarskome standardnom jeziku. Zajedničko je svim službenim ili
državnim jezicima i to da se standardni oblik jezika svugdje uči, nikome on nije
materinski. Zbog povijesnih razloga odnos, odnosno prestiž standarda i dijalekta ili
nestandarda nije jednak u svih jezika. U mnogim europskim jezicima (njemačkom,
talijanskom itd.), pa tako i u hrvatskom, dijalekti i regionalni jezici se više cijene i
njeguju nego naprimjer u Mađarskoj. Ali nigdje ne zamjenjuju standardni, koji je za
sve jednako važan i propisani oblik jezika. Dakle dijalekt da, ali ne umjesto standar-
da, nego radi lokalne prepoznatljivosti govornika (a što danas sredina ne doživljava
kao nešto negativno, već naprotiv što se i očekuje od žitelja, po dobroj tradiciji). Sve
novine, tiskovine, zatim danas vrlo važni i u život građana duboko umreženi elek-
tronski mediji objavljuju tekstove, programe ili isključivo na standardnom jeziku, ili
tek nešto malo na supstandardnom, i tu nema iznimaka.
Standardni oblik hrvatskoga jezika isti je svugdje gdje se on uči i gdje se njime
koriste. Nema hrvatskoga na mađarski način, kao što nema ni mađarskoga na hrvatski
način. To bi trebalo biti jasno svima koji podučavaju djecu ili se služe standardnim
jezikom. Sukladno rečenome, sve gramatike, tj. knjige koje opisuju jezični sustav u
Hrvatskoj, na svim razinama od osnovne škole do fakulteta, temelje se na struktura-
lističkoj koncepciji, tj. hrvatski se jezik promatra kao sustav s određenim struktur-
nim elementima i razinama koji služi poput svih drugih živih jezika, i to kao sredstvo
ophođenja, komunikacije među govornicima hrvatskoga jezika. Jeziku se, i hrvat-
skom, određuje njegova prioritetna funkcija, a to je komunikacija na tom jeziku, a
emotivna, estetska, povijesna itd. uloga se smatraju evidencijom. Stoga u današnjim
će uvjetima globalizacije i regionalizacije zvučiti kao isprazna fraza stalno isticanje
našega milozvučnoga materinskoga hrvatskog jezika koji trebamo voljeti, jer da je
on najljepši i sl., ako se njime ne služimo. Ako ne znaš na njemu, tj. hrvatski komu-
nicirati, neće biti ni milozvučan, ni lijep, ni koristan itd. Stoga se prema jeziku, razu-
mije se, mislimo ovdje na hrvatski jezik, valja odnositi kao prema nečemu neupitno-
mu, nečemu bez kojega/čega se ne može, kojim se, prema tome, ne samo možemo
već i moramo služiti, a bez upotrebe i učenja hrvatskoga nema ni poznavanja
hrvatskoga jezika.
Iako se od svega onoga što je dosada rečeno mnogo toga odnosi i na naš hrvatski
u Mađarskoj, posebno kada je u pitanju hrvatski standardni jezik, koji nam je zajed-
nički ma gdje živjeli, a neupitan je i odnos prema dijalektalnom idiomu jer je on bio
i ostao važan (nažalost, kod nas sve manje usvojen i rabljen) oblik kao osnovica i
polazište u učenju standardnog jezika. Ipak se većina iznijetoga odnosilo na hrvatski
kao većinski jezik i stanja oko njega s obzirom na novonastale prilike i odnose te
zamjetnih promjena do kojih je došlo u ovom dijelu Europe. Što se naše, hrvatske
zajednice tiče ovdje u Mađarskoj, ona se – po mojoj procjeni – nalazi na važnoj raz-

Hrvatski kalendar 41