Page 38 - Kalendar_2010

Stanje hrvatskoga kao većinskoga

i hrvatskoga kao manjinskoga jezika

Kada govorimo o stanju hrvatskoga kao većinskoga jezika, po prirodi stvari, mislimo
na hrvatski jezik u Hrvatskoj, a promišljanja o stanju hrvatskoga kao manjinskoga
odnose se na položaj materinskoga jezika hrvatske manjine u Mađarskoj. U oba
slučaja pozornost se usredotočuje na razdoblje nakon demokratskih promjena u jed-
noj i drugoj zemlji, dakle od 1989. u Mađarskoj i od 1991. u Hrvatskoj. Pojedno-
stavljeno rečeno, želim se ukratko osvrnuti na to što se dogodilo s hrvatskim kao
većinskim i kao manjinskim u zadnjih nepunih dvadeset godina. Kada govorimo o
hrvatskom jeziku u Republici Hrvatskoj, gdje prema popisu iz 2001. godine Hrvati
čine 89,6% stanovništva, nije više upitan ni naziv ni status hrvatskoga jezika, stoga
ću se osvrnuti na hrvatski književni jezik ili, kako ga danas sve više nazivaju, stan-
dardni jezik. I to s političkoga i jezikoslovnoga stajališta u spomenutom razdoblju.
Bitno je istaknuti da nema više ni u službenoj uporabi dvočlanog naziva s crticom
ili bez nje: hrvatsko-srpski (hrvatskosrpski) jezik odnosno srpsko-hrvatski (srp-
skohrvatski) jezik, pa onda ni naziva hrvatski ili srpski jezik. Ta tvrdnja (politička i
znanstvena) o nazivu hrvatskoga (standardnoga) jezika u Hrvatskoj prihvaćena je i
od susjednih država koje u osnovici svoga službenoga jezika imaju također novo-
štokavštinu. Znači i u Srbiji, Bosni i Hercegovini te u Crnoj Gori priznat je hrvatski
kao državni jezik u Republici Hrvatskoj. Tu dakle više nema službenih osporavanja
i svojatanja naziva. Nije više upitno ni pismo. U Hrvatskoj je u službenoj uporabi
isključivo latinica. Dakle ne mora se poznavati ćirilica. Samo se stariji naraštaji
sjećaju natpisa na željezničkim postajama u Hrvatskoj gdje su uz latiničke natpise
obvezatno morali stajati i ćirilički, toga, dakako, više nema. Da zaključimo, oko
naziva hrvatskoga jezika u Hrvatskoj od strane susjednih zemalja, uključujući i
Mađarsku, više nema ni prigovora ni prijepora, jezik se i službeno zove hrvatski, a
pismo latinica. (Priznavaju ga kao većinskoga jezika uostalom i Srbi u Hrvatskoj,
naime kada službeno govore u Saboru ili u medijima na hrvatskom jeziku, oni se
služe većinskim hrvatskim, svjesni toga da je njihov srpski u Hrvatskoj manjinski,
kojim se inače služe u medijima na srpskom jeziku u Hrvatskoj, kod kuće ili u sre-
dinama s većinskim srpskim stanovništvom, tj. imaju poput nas manjinaca službeno
dva jezična koda.)
Što se Mađarske tiče, valja reći da su masovni turizam tijekom zadnjih desetak
godina u smjeru Hrvatske, razumije se najviše prema moru, prekogranična suradnja
i sve veći broj kontakata među naseljima i građanima dviju zemalja rezultirali stanje
kada više nitko, osim manjeg broja iznimaka, ne govori za Hrvate u Hrvatskoj da su
Jugoslaveni koji govore južnoslavenski (délszlávul) ili srpskohrvatski. Nije baš
sasvim ista situacija kada govore Mađari o nama i našem jeziku u Mađarskoj. Tu još
bude i délszláva i szerbhorváta, i šokačkoga (sokác), bošnjačkoga (bosnyák) i bunje-

38 Hrvatski kalendar