Page 40 - Kalendar_2010

obzira koliko ti jezici sličili jedni drugima. Pitanje i zadaća se danas u jezičnom
pogledu postavlja ovako u državama u kojima su hrvatski (Hrvatska, Bosna Her-
cegovina), srpski (Srbija, Bosna i Hercegovina), crnogorski (Crna Gora), bošnjački
(Bosna i Hercegovina) državni jezici: jasno odrediti standard, normu koju trebaju svi
građani tih država učiti i službeno se njome koristiti, a ne mozgati o tome razumiju
li jedni jezik drugih ili ne, ako pak da, u kolikoj mjeri, ako ne, zašto ne i sl. Nije u
pitanju količina jezičnoga podudaranja ili razlika u tim jezicima. Napominjemo ovo
zbog onih koji misle da je tu posrijedi ista situacija kao npr. kod engleskoga jezika u
Engleskoj, Sjedinjenim Državama ili Australiji, gdje su čak veće jezične razlike nego
kod hrvatskog, srpskog, crnogorskog i bošnjačkog, pa ipak imaju isti naziv jezika.
Da, ali oni svi to žele, naime zajedničko im je podrijetlo. Nije nužno posebno objaš-
njavati i pozivati se na to da su preci današnjih „engleski govorećih Australaca i
Amerikanaca“ pretežito doseljenici iz Engleske. Za razliku od naroda s engleskim,
ali i sa španjolskim, portugalskim itd. korijenima (u tim se državama upravo tako
zovu službeni jezici bez obzira na naziv države), kod Hrvata, Srba, Bošnjaka i
Crnogoraca ne možemo govoriti o istim korijenima, tj. posrijedi je jedino južno-
slavensko porijeklo prvenstveno u zemljopisnom smislu (a trebamo ovamo pribrojiti
i Bugare, Makedonce i Slovence). Tu leži logični razlog zašto se od južnoslavenskih
naroda nijedan ne želi identificirati s drugim ni etnički ni jezično, tj. ne doživljavaju
jedni druge genetički kao svoje, dakako ni jezik, bez obzira na količinu sličnosti ili
različitosti, naime jezik nisu samo riječi, već i kultura, vjera, povijest i mnogo toga
drugoga. A što je važno za jezični standard, što je bitno u tom pogledu a što nije, pa
i kod hrvatskoga, bez obzira na one koji govore da su to samo neke „sitnice”, „pa i
tako se svi mi razumijemo“ ilustrirat ćemo upravo na primjeru mađarskoga standard-
nog jezika.
Recimo Mađari dobro znaju da se službeno može reći i: „szeretném fölvetni, ali
i felvetni a következő kérdést”, ili „tessék ezt fölírni, a može i felírni”, i tako još u
sedamdesetak primjera može se na određenim mjestima rabiti i samoglasnik „ö” i
samoglasnik „e”. Ali se ne može u mađarskome standardnom jeziku reći i pisati:
„nézzük mög”, „mögcsináljuk”, „mögoldjuk”, već isključivo „nézzük meg”, „meg-
csináljuk”, „megoldjuk” itd. Naglašavam još jedanput, službeno ne može, naime
osobu koja će tako govoriti, a kamo li pisati doživljava mađarska sredina kao
neučenu, primitivnu, bez obzira što svi razumiju značenje svih tih riječi. A razlika je
doista mala, jedino u uporabi „e” odnosno „ö”. Da, ali koja razlika u prestižnosti.
Prema tome, sve to valja naučiti, tj. kada treba upotrijebiti „e”, kada „ő”, kada može
jedno i drugo, budući da se nijedan organski (živi) mađarski govor ne preklapa s nor-
mom što ga propisuje standardni mađarski jezik. Ne naučiš li, ispast ćeš budala,
ismijan od ljudi i doživljavan kao neobrazovana, glupava osoba. Kao što vidimo, za
poznavanje mađarskoga standardnog jezika jedno ili drugo slovo na određenome
mjestu nije nevažno pitanje. Za hrvatski standardni jezik vrijedi isto pravilo, npr.
kada se postavlja pitanje kako je hrvatski ispravno: uopće ili uopšte, kava ili kafa,

40 Hrvatski kalendar