Page 35 - Kalendar_2010

Vrijeme poklada

Pokladama nazivamo razdoblje od Bogojavljenja do korizme, obilježeno različitošću
običaja usredotočenih oko pokladnog utorka. Zima zamjenjuje proljeće, mijenja se
priroda, a mi, stavljajući obrazine na lica, štujemo običaje predaka koji su nekada
davno bili načini i oblici ponašanja kroz koja su oni čuvali povijest, krajeve iz kojih
su došli, davne starine i svoju dušu.
Danas običaji predaka, pa time i mohačke poklade, o kojima je ovdje riječ, dobi-
vaju sasvim drugu dimenziju, vrijeme je ovo trećeg tisućljeća u kojem, prerušavajući
se i oblačeći maske, često zaboravljamo kako su poklade i pokladni običaji nekada u
Mohaču bili način i filozofija života, duboko ukorijenjeni u tradiciju i srca šokačkih
Hrvata.
Izvlačeći stare škrinje s tavana i iz podruma, mohački Šokci i danas u predvečerje
malih poklada provjeravaju njihov sadržaj, okupljaju se u skupinama i oblače odijela,
maske, bunde, vade buzdovane i proizvođače najglasnijih zvukova: klepke, čegrtalj-
ke ...
„Poklade se počnu na male poklade, u četvrtak, onda se obuku učenici, pa se vese-
le. Kod kuća se svaka domaćica počinje spremati za poklade. Peku se kolačići, u petak
se kuha pače, a u subotu sarma. I danas je to običaj kod nas Šokaca u Mohaču”, go-
vorio mi je prije desetak godina Ivo Kunovski. „To se poslužilo gostima koji su za vri-
jeme trodnevnoga pokladnog veselja navratili nekom domaćinu. Jer za poklade svaki
je gost rado viđen gost. S bandašima smo išli od kuće do kuće slaviti poklade. Nije
bilo spavanja, slavilo se tri dana. Buše su dočekali i mladi i stari. Svatko se radovao
bušama. Došle su buše, bit će dobra godina, došli su u dobroj vjeri da slave poklade.
Kod svake kuće su bili podvoreni.”
Pokladno veselje mohačkih Šokaca trajalo je, dakle, tri dana, od nedjelje do utor-
ka i dolaska Čiste srijede.
U svakoj ulici šokačke četvrti čuje se zvuk klepaka, roga, čegrtaljaka, dernjava, od
čega pogotovo riječ „bau” odzvanja strašnim zvukom. Nema sata, ni danju ni noću,
kada se ne može vidjeti buša, ili se ona ne može čuti. Najomiljenije mjesto njihova
okupljanja je Kolišće ili Ledinka koje se nalazi u šokačkom dijelu grada – piše o
običajima šokačkih Hrvata iz Mohača dr. Károly Tarnai potkraj 19. stoljeća.
Prvi put se mohačke buše spominju 1783. godine u crkvenom dokumentu pod latin-
skim nazivom „Visitatio Canonica” (kanonski posjet) kada je zabilježeno kako se za
vrijeme poklada vesele prerušeni mohački Šokci. Običaj je osuđen i poticano je nje-
govo zabranjivanje. Sve do prve trećine 20. stoljeća ni crkvene ni svjetovne vlasti nisu
dobrim okom gledale na običaj šokačkih Hrvata, proglasivši ga prljavim, nećudored-
nim i poganskim. Ipak je običaj ostao do današnjih dana, i to zahvaljujući jednom sta-
tističkom podatku. Naime, 20-ih godina brodarsko društvo zabilježilo je kako upravo
za vrijeme kada Šokci slave poklade i oblače svoje bunde i obrazine, povećava se broj
putnika za Mohač. Gradski oci su shvatili kako su bušari turistička atrakcija te kako

Hrvatski kalendar 35