Page 37 - Kalendar_2010

„Turci su bili kod nas u Baranji i buše su ih istirale iz Baranje”, reći će mi jedna
stara Šokica, dodavši: „To sam ja čula od svoga dide.” Turci su se prestrašili strašnih
buša i ostavili Baranju. Bilo kako bilo, legenda i danas živi. Turski jaram donio je
mnogo nevolja narodu. Ljudi su prešli Dunav i nastanili se na otoku. Tamo su se skri-
vali. Jedne večeri dok su sjedili oko vatre, pred njima se pojavio star čovjek govoreći
im: „Čekajte na znak, nemojte se predati očaju.” Povjerovali su njegovim riječima.
Od drveta su napravili čamce, buzdovane, čegrtaljke, rogove ... Jedne noći ukazao im
se dugo očekivani znak. Mlad jahač zamahnuo je mačem. Obukli su kožuhe pravljene
od životinjske kože, uzeli oružje u ruke i prešli Dunav ... Prekrasna legenda.
„Od Čiste sride ne može se ni igrat ni pivat, ne može se meso jisti, ni masnoća,
ništa. U utorak se još do pola noći pivalo kako i pisma kaže: Čista srido, alaj si nam
blizu, do pol noći poklade će proći.”
Danas je Mohačanima ostao pokladni utorak, intimno slavlje za one najizdržljivi-
je. Kakav je to običaj, pitam svoje sugovornike Šokce. To je šokački, pravi šokački sve-
tak. Nismo se znali obredati, sad kod jednog sad kod drugoga, treba ići u goste i pri-
miti goste jer ćeš inače biti šugav.
Stipa Bubreg mi je prije desetak godina kazivao kako se prvi put opremio još kao
mali bušo kada je išao u prvi razred, 1947. godine. „Samo se onda nisam oprimio
kada sam bio vojnik. Ako se nisam obukao u nedilju, onda na ovaj naš dan, u utorak.
Netko mi je reko kako sam ja najstariji buša, ali to se nikada ne zna. Ne zna se tko je
pod maskom. Nije se slobodno prikazati. Ostari se. Volio sam igrati i svašta, ali danas
već to ne ide tako.”, kazivao mi je tužno Stipan Bubreg.
„Igra Šokac i Šokica, drma im se kabania”, trešti s balkona Gradske kuće u
Mohaču, dok na trgu gori golema lomača.
Magijska funkcija običaja poklada danas je u sasvim drugom planu, ali zvona i
dalje zvone, čegrtaljke neumorno pričaju priče, orfički krug nastavlja se i dalje
nezaustavljivo okretati u svoj svojoj tajanstvenosti i magičnosti.
Stavljajući maske davnih vremena i običaja, i mi živimo vrtnju orfičkog kruga, dok
nam se u odsjaju vatre s velike lomače smiješe lica nekadašnjih i sadašnjih bušara.
Vrijeme je poklada.
Branka Pavić Blažetin

Hrvatski kalendar 37