Page 39 - Kalendar_2010

vačkoga (bunyevác). Ovi nazivi kojima se i njihovi nositelji koriste za pobliže
označavanje neke od spomenutih hrvatskih subetničkih skupina nisu sami po sebi
problematični. Kao što se ne dovodi u pitanje pripadnost mađarskom etnosu i jeziku
naprimjer ni Palóce ni Székelye (Sikuljce), a ni njihov jezik. Ali se želi osporavati
hrvatska pripadnost (po starome nacionalističkom mađarskom i srpskom političkom
receptu) pripadnost Šokaca, Bunjevaca i naših Bošnjaka u Mađarskoj hrvatskom na-
rodu i jeziku. Zbog toga je važno i neke naše ljude pa i mnoge neupućene Mađare
osvješćivati i objasniti o čemu se radi. Kada ističemo jezične anomalije kao ostatke
nekih prošlih vremena, morali bismo ukazati i na jednu koja se i dan-danas još čvrsto
drži. Naime nemali broj naših prosvjetnih djelatnika nikako da se odvikne ostataka
ranijih frustracija zbog „srbohrvaštine” kada izbjegavaju naziv zajedničkog, služ-
benog, standardnog jezika Hrvata, a on se zove hrvatski (na cijeloj kugli zemaljskoj,
pa prema tome i u Mađarskoj). Ta omiljena i uvriježena, za ljude sa strane enigmatič-
na jezična sintagma glasi u raznim varijantama ovako: „nažalost djeca slabo govore
jezik“.., „ne znaju jezik“..., „imaju poteškoća s učenjem jezika“... itd. Ovako sročeni
izrazi svakako su svojevrsni apsurd, a razumiju ih samo neki jer bi se sugovornik s
pravom trebao priupitati, a što je s tom djecom, nemaju valjda poteškoće s govornim
ili dišnim organima što slabo govore, drugim riječima, ova djeca imaju poteškoća s
govorom, ne znaju govoriti, što im se to dogodilo? Ne bi se ni slutilo da se zapravo
želi reći da slabo govore hrvatski. A zašto se onda to ne kaže kako valja, da bi i su-
govornik, i ne samo u užoj sredini u Mađarskoj, shvatio o čemu se radi. Dosta pra-
tim manjinsku, posebno jezičnu problematiku, poglavito u nekim europskim zem-
ljama, ali još nigdje nisam čuo, pa ni zadnji put na jednom savjetovanju pripadnika
mađarske manjine u Hrvatskoj u Osijeku, na koje sam pozvan i gdje su se tamošnji
učitelji podosta žalili kako učenici „sve slabije govore mađarski“, „da im je siro-
mašan rječnik materinskoga mađarskog“, „sve se rjeđe služe mađarskim jezikom”,
tj. poput mnogih manjina u Europi manjinski Mađari (kao i mi) imaju problema s
očuvanjem vlastitoga jezika, ali nigdje nisam pročitao niti čuo kako „djeca slabo
govore jezik“ i tome sličnoga kada su u pitanju djeca bez govornih ili drugih organ-
skih mana vezanih za artikulaciju glasova imenovanoga jezika.
Kada govorimo o stanju i statusu hrvatskoga jezika od demokratskih promjena
naovamo, trebamo spomenuti i to da je nakon raspada Jugoslavije hrvatski postao i
jednim od triju službenih jezika u Bosni i Hercegovini, tj. nema status manjinskoga
jezika, već državnoga. Ovdje bih spomenuo i pitanje standardizacije i priznavanje
službenih jezika. U Srbiji je to srpski, u Crnoj Gori crnogorski, a u Bosni i
Hercegovini uza srpski i hrvatski tu je i standardizirani oblik jezika Bošnjaka koji
oni nazivaju bosanski, a Hrvati i Srbi isti taj jezik bošnjački. Može se reći također
da je došlo do konsenzusa u zadnjih dvadesetak godina i u svezi s genezom (porijek-
lom), bilo kojega od navedenih naroda i njihova jezika. A što to znači? Pa to npr. da
nije hrvatski postao od srpskog niti su Hrvati porijeklom Srbi, dakako isto vrijedi i
obratno, pa prema tome svaki od navedenih naroda mora tu činjenicu poštivati bez

Hrvatski kalendar 39