Page 115 - Marko_Dekic_Pruzi_mi_ruku

Znamo neke dane...

Znamo neke dane što nam ne odlijeću,
Što ostaju svježi za beskrajno doba
Što ko sitne zvijezde srebrno trepeću
Šireći svjetlost i poslije groba.

Petőfi i drugi, bez ikakvog straha,
Pravdi ljudskoj smjelo otvoriše vrata.
Svjetiljku užegli da prestane tama,
Da narode dignu iz gliba i blata.

Nikli su junaci narodnosti razne,
U bojnome stroju „crvenošapkaša”
Da tirana ljutog po zasluzi kazne.
Dosta je gorčine, prepuna je čaša.

Ustalo je roblje da slobodu svetu
I po cijenu krvi životima brani.
Al’ Világos pade. Rasprštale čete
Ponijele su kletve na sve četir’ strane.

Nekada su tužni, teški bili dani.
Sadašnjica gleda vedra naša lica,
A u njoj je plamen, plamen što othrani
Ožujsku kiticu plavih ljubičica.

1960.

115