Page 112 - Marko_Dekic_Pruzi_mi_ruku

Domovini

Ti si, Domovino,
najsvjetliji obraz
što preda mnom stoji
dok oči upirem –
dalekozor jave –
sretan i presretan
što se Tvojim znadem,
što prkosno, smjelo,
ko nikad dosada,
štitiš nas i bdiješ –
ja se Tebi klanjam.

Dobro znam da vapaj
lepršavih krila
što iz mog grotla
mlazovima šiklja,
hvataju antene
svemogućih čula,
te da ću uslišen
zasjeći u sebe
sječivo vjere
svemogućstva Tvoga.

Ti si mi jedino
ispred koje sam gotov
bestidno, ponosan
na koljena pasti,
jer kolebljiv nisam.
Katkad mi se čini
ravnodušno tragam
pitajući sebe
112