Page 117 - Marko_Dekic_Pruzi_mi_ruku
P. 117
Sloboda
Čelična ruka svijetli diže mač.
Grudi su pune silnim žarom sreće.
Umuče krik oca, majke plač.
Ropstvo nesnosno stresli smo veće.
Ustao je div, odlučan glas se ori,
Nad svijetom bijelim neka čuje svak.
U srcima neka plamti, gori,
Slobode zrake rastjeraše mrak!
Priroda pjeva, vesele se ljudi.
Preobražena cvjeta zemlja ova.
Slobodi, rode, čvrst oslonac budi!
Ostvaren san je naših pradjedova!
San bješe tek il’ maštanja pusta?
Podići čela nismo nikad smjeli.
Jer pakosti šapa začepi nam usta.
I ko pravdu reče, oganj ga ustrijeli.
Danas srce zdravo bez rane i muke.
Tek spomen dršće od prošlosti blijedo.
Bez riječi snažno pružamo ti ruke,
Jedina vjero, jedini nam kredo!
Budimpešta, 1959.
117
