Page 113 - Marko_Dekic_Pruzi_mi_ruku

da l’ će se rastočit
utrke i more,
neprestane žeđe,
plutanja za Tobom?

U tom trenutku
kad nazreo budem
kakvi su to lanci,
jedeci i spone,
što me za te vežu,
trebat ću izreći –
bez da Ti se kunem,
bez da Te cjelivam,
volim ili psujem –
da se Tebi klanjam.

Ti si, Domovino,
u čijoj sam sjeni
razgrano i cvao,
pod čijim sam suncem
tajio i skrio
sramežljivo, nježno
pregršt radovanja,
da pripadam nekom,
da pripadaš meni
ko nasušnom polje
pšeničnoga klasja,
jer si, Domovino,
– i da Te ne sanjam –
najsvjetliji obraz,
kom’ se, Čovjek,
klanjam.
1975.
113