Page 110 - Marko_Dekic_Pruzi_mi_ruku
P. 110
Očevi nam još pamte...
Bilo je nekad, davno.
Očevi nam još pamte
Djetinjstva svoga dane,
I zato sjetom plamte,
Oči im uplakane.
Slušao sam često priče
O ranom ustajanju,
O crnoj kori hljeba,
O čestom batinanju,
Strašnim psovkama neba.
„Stada smo čuvali tuđa,
I tek tu, usred livade
Želje su tajne bile
O, gdje su knjige naše,
Da bi nas podučile?”
A našto će im knjige?
– Gazda ljutit procijedi.
– Imaju brige druge,
Dom, stado da se sredi,
Znanje nije za sluge!
Škola je visoka zgrada,
Bezbrojne stepenice
Do njenih vode vrata,
Kud „bolje porodice”
Šalju djecu „od zlata”.
110
