Page 89 - Kalendar_2020

Drago mi je što i ona iz Baškuta često dolazi u našu bajsku crkvu na svetu
misu na hrvatskom jeziku i na hrvatski križni put.
Da, ona voli dolaziti na te bunjevačke pobožnosti.
Onda, ako ćemo se vratiti na Baškut, moramo znati da je to bilo uglavnom
švapsko selo. Zatim su u najvećem broju živjeli u njemu Mađari i tek na trećem
mjestu Bunjevci. Od oko 4000 duša 3000 su bili Nijemci, 500 – 700 Mađara je
živjelo u njemu i oko 300 – 400 Bunjevaca.

Misa je bilo na sva tri jezika?
Da. Na njemačkom jedne nedjelje, na bunjevačkom druge i dvije nedjelje na
mađarskom. I pobožnost križnog puta je bila na sva tri jezika. Imali smo čak tri
svećenika: jednog župnika i dva kapelana. Ja sam i ministrirao, pa smo morali
naučiti na latinskom jeziku odgovarati.

Sjećaš se imena nekih svećenika?
Da. Bio je u Baškutu jedno vrijeme župnik József Schönberger, pa János Czir-
fusz, zatim Pál Mozsár, a od naših se sjećam nekog Anašića. Taj je bio kapelan.
Inače na Tijelovo smo imali i bunjevački oltar, i švapski i mađarski. To su se onda
zvale kapelice, naime tako su ih napravili i ukrasili. Zatim smo imali i plesačnice,
„igranke“: bunjevačke, švapske, mađarske. I sada moja sestra Tereska pozove San-
tovca Iliju Stipanova pa onima koji žele uči naše plesove.

Ja sam se sjetio i dva hrvatska nastavnika koji su u Baškutu kasnije preda-
vali: Ivana Kričkovića, Bunjevca, i Jozu Gorjanca, Šokca iz Santova. O njima
mi je govorila moja supruga.
Tako je. Kasnije.

A bać Joso Ribar?
Da, on je jedno vrijeme podučavao tamburicu i mnoge naučio svirati na njoj.
Išao je i u druga naša naselja podučavati. Bio je Baškućanin.

Kažu da se i Grgur Peštalić, franjevac iz druge polovine XVIII. i početka
XIX. stoljeća, pisac poznatog epa „Dostojna plemenite Bačke...“ rodio u Baš-
kutu. On je svoju prvu misu, takozvanu „mladu“, u Baji slavio 27. rujna 1778.,
a već „24. srpnja 1779. postaje doktor filozofije“. On je „od jeseni 1779. do
1781. predavao filozofiju u Baji.“ „Nakon Požege i Baje gdje je bio predavač
na franjevačkim učilištima preuzeo je istu službu u Mohaču. „6. svibnja
1806. postao je gvardijanom u Baji.“ „Osim profesorske i gvardijanske službe
bio je u Baji i hrvatski propovjednik (1788. – 1792.) te graditelj (glavni oltar
u franjevačkoj crkvi)“. Bio je i izumitelj. „S Ignacom Katićem izradio je zra-
koplov koji je 1784. poletio u prisutnosti mnoštva naroda u Baji.“ Peštalić je
umro od sušice 1809. godine i pokopan je u Baji. (Sve to piše u knjizi Ante
Sekulića: Hrvatski pisci u ugarskom Podunavlju od početaka do kraja XVIII.
stoljeća. Prinosi za povijest književnosti u Hrvata, knjiga 2., Zagreb, 1993.,
na 170. stranici).
Pa ako ti kažeš, sigurno je tako.

2020 HRVATSKI KALENDAR 89